Ovako, u ekskluzivnoj ispovijesti za "Novosti", govori Milan Martić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine. Ovaj Srbin iz Knina, bivši policajac, danas haški osuđenik kome su svjetski moćnici "razrezali" 35 godina robije, poslije pune 24 godine otvorio je dušu za medije, i to iza zidina zatvora Vangla u Tartuu, drugom po veličini gradu u Estoniji. 

"Sjećam se da smo te 1990. dobili informaciju o novim policijskim crnim uniformama koje su podsjećale na odore ustaša iz Crne legije. Tražili su od nas i da nosimo šahovnice, kao i da prema diktatu iz Zagreba hapsimo Srbe. Tako nešto ogroman broj mojih kolega policajaca i ja nismo mogli da uradimo. Zato je buknula pobuna u Kninu jula 1990", ispričao je Matić.

Mogao bi, kaže Martić, punih 10 dana da priča o svemu, i naglašava da ne želi sažaljevanje i da to "ne dozvoljava". Ukazuje i na to da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo u proteklih 29 godina, kada je pobjedom Tuđmana na izborima ustaštvo ponovo oživjelo. Sjeća se Martić da su njegove starije kolege te 1990. jednostavno otišle iz policije. Bio je, govori, jedini sa inspektorskim činom koga je sudbina izabrala da se stavi na čelo pobunjenog naroda, iako je u to vrijeme bio šef policijskog sindikata.

"Lično nisam vjerovao da Tuđman može da dobije izbore. U njegovoj kampanji mržnja protiv Srba bila je ogoljena do kraja. Ko bi povjerovao da će Hrvati listom glasati za tu politiku", pita se i dan-danas Martić, dodajući da Srbi u Krajini nisu mrzili Hrvate. 

"Znali smo šta su nam napravili u Drugom ratu, plašili smo ih se potajno, ali nismo vjerovali da će u Evropi doći vrijeme da se ponovo rodi jedna takva nakaza od države. Mislili smo da Evropa to neće dati. Srbi ni danas ne mrze Hrvate, niti Hrvatsku, jer je to vijekovima bila zemlja naših pradjedova. Nažalost, reciprocitet od strane Hrvatske je izostao", navodi Matić.

Nabrajajući imena Milana Babića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića, Milana Milutinovića i Slobodana Miloševića, govori i da su svi srpski predsjednici koji su se stavili na čelo otpora nastavku Drugog svjetskog rata - kažnjeni. Dodaje i da je bio prvi Srbin koji je "viđen" da će robijati za navodne ratne zločine i prvi "zabilježen" za Hag.

"Uslovno se može reći, bio sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija "Bljesak", kada su ustaše 1. i 2. maja 1990. bukvalno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje doneseno je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetoro djece", navodi Martić.

Ustaše su, sjeća se Martić, očistile cijelo područje gde je nekada živjelo 15.000 naših sunarodnika, a "udar" na Zagreb, tvrdi Martić, bio je jedini način da bar pokuša da upozori Hrvate da će se svetiti onim što imaju.

"Već 3. maja, dok su srpske kuće u Zapadnoj Slavoniji još gorjele, javio mi se jedan moćni zapadni diplomata i rekao da sam se "upisao" da idem u Hag zbog ratnih zločina", sjeća se Martić.

Priča i o hrvatskim najavama da će poslije odslužena kazne morati da odgovara za navodne zločine i u toj zemlji. Prije dvadesetak dana, na TV je čuo da su mu u Zagrebu upravo napisali novu optužnicu "za neselektivno gađanje Karlovca i Jastrebarskog".

"Ni to za mene nije ništa novo. U Hrvatskoj me pet županijskih sudova "častilo" sa oko 100 godina robije. Gotovo da je za širu javnost nepoznanica da su se 2014. Hrvati sa estonskim vlastima dogovorili da me tajno prebace u Hrvatsku, ali je taj plan osujećen. O svemu sam čuo pošto sam 2014. ponovo došao u hašku sudnicu da svjedočim na procesu Goranu Hadžiću. U Sekretarijatu Tribunala sam dobio ove informacije, ali čitav skandal je, ipak, gurnut pod tepih", ispričao je Martić za "Novosti".

Nekadašnji predsjednik RSK priča i o tome kako je više puta telefonom pred "Oluju" pokušao da od Miloševića čuje kako će reagovati na najavljenu akciju Zagreba. Kaže i da je dva puta bezuspješno dolazio u Beograd. Ipak se na kraju, kaže, sa Miloševićem čuo telefonom.

"Tih, posljednjih dana jula 1995, od Miloševića sam tražio da opovrgne tvrdnje tadašnjih hrvatskih medija "kako Vojska neće intervenisati u slučaju udara hrvatskih snaga na Krajinu". Milošević mi je to obećao, ali ništa nije učinjeno.

Sreli su se Milošević i Martić poslije nekoliko godina, ali na sasvim drugom mjestu - u Hagu. Tu su, kaže, izgladili prijateljstvo.

"U Miloševićevom ponašanju nije bilo nimalo gordosti, već samo želja da odbrani srpski narod od monstruoznih optužbi koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću. Dogovorili smo se da mu budem svjedok za događaje u Krajini kada dođe vrijeme za to", sjeća se Milan Martić. 

"Tražio je Milošević od mene da pričam kako je zaista bilo i da slobodno kažem da je tada ignorisao Krajinu. U tom trenutku možda mu je tako najviše odgovaralo, a meni je bilo u interesu da iznesem istinu. Poslije smrti predsjednika Srbije i SRJ, mogu samo da slutim da je od nekoga dobio obećanje kako Srbiji Kosovo neće dirati ako "da Krajinu", i pretpostavljam da je to htio javno da kaže. Kako je umro - i to je pitanje", navodi Martić.

KNjIGA SJEĆANjA

O događajima u Krajini od 1990. do 1995. i njenog pada Martić je pisao u knjizi sjećanja. Još, međutim, nije objavljena, a, kako kaže, njegova porodica će zajedno sa njim procijeniti kada je vrijeme za to.
Kroz zube, Milan priča o haškoj presudi od 35 godina zatvora. Podsjeća da ga je osudilo Sudsko vijeće kojem je predsjedavao sudija Bakone Molota, čovjek koji je potom svih optužbi oslobodio Ramuša Haradinaja. Ne može, kaže, da zaboravi Bakoneovo pitanje tokom procesa: "Zašto se sami niste iselili u Srbiju, tamo bi vas, Krajišnike, priznali kao narod i tako biste skratili muke i sebi i Hrvatima?"

"Ni Pavelić se bolje ne bi sjetio", kratko i jasno kaže Martić.

Međutim, Hag, kako otkriva, "nije bio ništa" za ono što ga je sačekalo u Estoniji.

"Moj doček na aerodromu u Estoniji prenošen je na televiziji", sjeća se 6. juna 2009. 

"U avionu su mi i ruke i noge bile vezane lisicima. Kada sam izašao iz aviona, čekale su me kamere, a bilo je i Estonaca koji su došli da me vide kao "balkanskog Ajhmana", prisjetio se Martić.

Potom je stavljen u kavez, a onda bukvalno utrpan u kombi. Zatvorski vozač se zalijetao preko piste, a onda naglo kočio, dok je kavez letio po unutrašnjosti vozila.

Martić otkriva i da mu je glavu u Estoniji spasila žena iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, koja je sa svojom ekipom stigla iz Švajcarske, pošto su i zvanično u Ženevi dobili prijavu na uslove u Estoniji. U dva navrata je sastavljala izvještaje, ne skrivajući kako je zgrožena onim što je vidjela. Obećala je da će ga sigurno izbaviti iz kazamata, i tada su se uslovi malo popravili. Međutim, nastaje obrt.

IZA REŠETAKA ČAK 900 LjUDI

U zatvoru kaznu trenutno izdržava oko 900 ljudi, što je mnogo više nego što je projektovano. Pored Martića, tu su još dvojica haških osuđenika, naših sunarodnika - Dragomir Milošević i Milan Lukić.

"Godine 2012, išao sam u Hag da svjedočim u korist Radovana Karadžića, i u Sekretarijatu suda sam pitao za izvještaj Crvenog krsta. Rečeno mi je da je negativan po estonski zatvor, ali ni blizu onako kako sam očekivao. Tada sam vidio da je ta žena uklonjena, da više ne radi za Crveni krst, a da je izvještaj potpisao neko sasvim drugi", priča Milan Martić.

Nisu uspjeli da ga ubiju, kaže nekadašnji predsjednik RSK, a pokušaja da ga slome bilo je na desetine.

"Ovdje, recimo, samo ja plaćam struju za sve što potrošim, od kuvala za kafu do grijanja zimi. To je minimum 50 evra. Estonskim građanima telefon je besplatan, a meni naplaćuju 1,36 evra po minutu. U ovom zatvoru na zidovima ćelija, naročito do prije nekoliko godina, nacističke svastike su bile uobičajena pojava, dok meni nisu dali ni da čitam knjige, koje su označili kao opasne, posebno ne djela Dobrice Ćosića.

Problemi su bili svakodnevni. Sa gorčinom priča kako su mu u posjetu došli sin, snaja i tek rođeni unuk i kako je sina i unuka mogao da vidi, ali ne i snaju, jer mu "nije rod".

I ČUVARI BEZ MOBILNIH TELEFONA

Zatvor Vangla nalazi se u gradu Tartuu, a 2002. godine, kada je napravljen, bio je najsavremenija institucija tog tipa u baltičkim zemljama. Spolja gotovo da liči na medicinsku ustanovu, a unutra je i čuvarima zabranjeno da nose mobilne telefone.

POMOĆ AMBASADE U FINSKOJ

Da bi Martića posjetili u zatvoru u Estoniji, gdje se nalazi od 2009. godine, bilo je potrebno da Ambasada Srbije u Finskoj interveniše nekoliko puta. Tek poslije ličnih kontakata srpskog amabasadora sa upravom najstrožeg zatvora u Estoniji, i poslije mnogo razmijenjenih mejlova o uslovima pod kojima novinar može da razgovara sa osuđenicima, "Novosti" su dobile 50 minuta telefonom iza zatvorskog stakla.