Srpska pravoslavna crkva proslavlja /SPC/ danas Svetog Trifuna, koji se u narodu slavi kao zaštitnik mnogih zanata i onih koji iskreno vole njegujući hrišćansku ljubav.
Crkva Svetog Trifuna slavi kao velikomučenika koji je postradao za hrišćansku vjeru, ne isključujući njegov značaj kao zaštitnika bračne ljubavi i vjernosti koje su dio hrišćanske propovijedi.
Prema hrišćanskom učenju, bračna ljubav je u ravni ljubavi prema Bogu, o čemu svojim djelima najbolje svjedoče Hristovi velikomučenici, među kojima je i Sveti Trifun.
Na liturgijama u pravoslavnim hramovima, u pravoslavnim domovima, vinogradarskim i gostioničarskim esnafima pominje se stradanje svetitelja Trifuna, koji je stradao 250. godine u Nikeji od mača hristobornog rimskog cara Dakija.
U "Ohridskom prologu" Svetog vladike Nikolaja Velimirovića govori se o skromnosti i iscjeliteljskoj moći svetitelja koji je "u djetinjstvu čuvao guske i jedini mogaše pomoći ludoj kćeri cara Gordija".
Sahranjen je skromno u selu Kampsada u Frigiji, gdje je i rođen.
Kult Svetog Trifuna je veoma razvijen u srpskim krajevima, a slave ga posebno vinogradari, dok ga svojim zaštitnikom smatraju i gostioničari.
Vinogradari na dan Svetog Trifuna idu u vinograde, orezuju lozu i vinom zalivaju čokote, da bi time povratili vinogradu malaksalu snagu, poslije dugog zimskog perioda, pa da počne bujati u proljeće koje se već počinje primicati.
Svetog Trifuna slave neke srpske porodice kao krsnu slavu, a njemu se moli da zaštiti polja od poplava, grada i raznih štetočina.
U narodu je za ovog sveca vezano mnoštvo raznih običaja i vjerovanja. Ako na Svetog Trifuna pada kiša, rodiće šljiva. Ako padne snijeg, godina će biti kišna i rodna, a ako je vedro, godina će biti sušna.
