Dino Saničar

Inspiracija za "Knjigu o džungli" - Tužan život divljeg dječaka

  • Извор: Курир
  • 16.03.2023. 16:11

Dino Saničar odrastao je u džungli Utar Pradeša u Indiji, a odgajali su ga vukovi sve dok ga lovci nisu pronašli 1867. godine i odveli u sirotište.

Tokom prvih nekoliko godina rastao je u uvjerenju da je pripadnik čopora. Tek kada su ga lovci otkrili kako spava u jednoj pećini, odveli su ga u obližnje sirotište.

Zaposleni u sirotištu su pokušali da ga nauče stvarima i vještinama koje do tada nije znao, poput hodanja i pričanja. Međutim, jaz koji se stvorio između ljudskog ponašanja i onoga što je naučio od životinja je bio preveliki da bi Dino uspio da ga preskoči. Priča o pravom Mogliju nije se završila poput one u crtanom i animiranom filmu.

Kako je ulovljen Dino Saničar?

Jedne noći, grupa lovaca probijala se kroz džunglu kada je naišla na čistinu. Iza nje se nalazio ulaz u pećinu u kojoj je, kako su lovci tada vjerovali, živio vuk samotnjak.

Lovci su već bili spremni da ulove svoj plijen, kada su shvatili da to što vide nije životinja. Bio je to dječak, ne stariji od šest godina. Nije im prilazio niti je odgovarao na njihova pitanja.

Lovci su ga doveli u sirotište Sikandra Mission u gradu Agra. U sirotištu su mu dali ime Dino Saničar, što na hindi jeziku znači subota — dan kada je stigao.

Prilagođavanje

Tokom boravka u sirotištu, Saničar je dobio još jedno ime: "Dječak vuk". Prema pričama zaposlenih u sirotištu, Saničarovo ponašanje je više ličilo na ponašanje životinje nego na čovječije. Hodao je četvoronoške i teško je stajao na dvije noge. Jeo je samo sirovo meso, a onda bi - poput životinja kada hoće da naoštre zube - glodao kosti.

- Lakoća sa kojom se snalazio na četvoronoške je iznenađujuća - pisao je jednom svom kolegi Erhart Luis, upravnik sirotišta i dodao:

- Prije nego što proba bilo koju hranu, on je pomiriše, a ako mu se miris ne bi svidio, on bi je bacio.

Komunikacija sa "pravim Moglijem" je bila teška iz dva razloga, on nije koristio ljudski govorni jezik, te je režao i zavijao, ali nije razumio ni neverbalnu komunikaciju poput pokazivanjem prstom u neki predmet.

Saničar je 1895. imao samo 35 godina kada je umro od tuberkuloze. Iako je većinu svog kratkog života proveo u društvu ljudi, nikada se nije u potpunosti prilagodio životu u sirotištu.

Тагови: