Jeziva vijest potresla je Srbiju 6. avgusta 2012. godine - u pravoslavnom centru za odvikavanje od droge "Sretenje" u Lešnici pop Branislav Peranović lopatom je ubio čovjeka koji mu je povjeren u zaštitu, na liječenje, Nebojšu Zarupca (39).
Na vidjelo je izašla strašna istina o metodima "rada" sa štićenicima, ljudima kojima je samo trebala pomoć i podrška, a koje su očajne porodice s povjerenjem slale u centar koji je blagosiljala crkva. Peranović je osuđen na 20 godina zatvora iako svoju krivicu ne priznaje. Iza rešetaka je počeo da se bavi umjetnošću. Na internetu se može pronaći njegov profil i portfolio (iako je u zatvoru) gdje se mogu vidjeti i kupiti njegovi radovi, kao i njegova kratka biografija.
"Rođen 1958. godine u Tesliću, BiH, završio Poljoprivredni fakultet, doktorirao na Institutu za prirodnu medicinu, pravoslavni sveštenik, nepravedno osuđen na 20 godina robije, trenutno na izdržavanju kazne u Sremskoj Mitrovici. Oženjen, otac petoro djece. Grafikom i duborezom sam počeo da se bavim u zatvoru", stoji u opisu profila.
Tu su crteži Nikole Tesle, Alberta Ajnštajna, brojnih znamenitih Srba, između ostalog i četničkog vojvode Draže Mihailovića. Peranović je uradio i portret sina, koji neodoljivo podsjeća na Branislava Peranovića, mislimo na fizički izgled, naravno. Tu su i drugi članovi njegove porodice. Slobodna ocjena kvaliteta ovih radova može da varira i dok se za portret Novaka Đokovića ne može reći da je sasvim uspio, neki njegovi radovi zaista su ozbiljni. Tako su Draža Mihailović, Milunka Savić ili portret afričkog djeteta umivenog vodom pod nazivom "Srećan dečak" zaista lijepo urađeni.
Čini se da je vrijeme provedeno u zatvoru Peranović zaista umio da iskoristi i da se usavrši. Oprobao se i u aktovima, pa je nekoliko njegovih radova inspirisano i ženskim tijelom i za njih se može reći da plene senzualnošću. Potpun kontrast ovome jesu starci, koji izbrazdanih ruku i čela kao da propituju čitav svoj život.
Zanimljivo je da je jedan od crteža nazvan "Protiv ropstva", a na kome se vidi stegnuta pesnica okovana lancem. Ovakav način izražavanja u zatvoru nije za osudu, naprotiv, poželjan je i plodotvoran. Jedna stvar, ipak, brine - gdje je pokajanje?
Peranović je u samom opisu svog profila već rekao - "nepravedno osuđen". On nikada nije priznao svoju krivicu, barem ne do kraja. Za njega i njegovog branioca, akt koji je doveo do ubistva trebalo je da spreči "veće zlo".
"Ja njega nisam htio da ubijem već da ga spasim. Da sam ga pustio na ulicu on bi bio sigurno mrtav...", govorio je Peranović.
A strašne priče o metodama "liječenja", a zapravo mučenja štićenika isplivale su nakon ovog slučaja.
U "Sretenju", domu koji se nalazio na njegovom imanju, prema nekim podacima bilo je četrdesetak narkomana. Nebojša mi je rekao kako su strašno tukli neke štićenike dok ne padnu u nesvijest, pa su ih polivali vodom, da ih osveste, i zatim ponovo tukli. Sada kada je bio za vikend, prvi put smo pričali da zajedno radimo u porodičnoj automehaničarskoj radionici. Bio je onaj stari i potpuno izlečen", pričao je za medije nakon zločina otac ubijenog mladića Miloš.
Dozvolu za rad ovog centra dala je tada eparhija Šabačka, koja je, na kraju, "licencu", odnosno dozvolu ili blagoslov i oduzela.
"Veliki broj porodica narkomana godinama je vapio za pomoć da se na ovom prostoru formira centar za njihovo zbrinjavanje i lečenje. Mi smo izašli u susret njihovom apelu i osnovali Centar. Da smo odbili da damo blagoslov za rad ovoga Centra bili bi, vjerovatno, izloženi kritikama i optužbama da Crkva ništa ne radi, da ne razumije vrijeme, da ne brine o svom narodu, da je neaktivna da je konzervativna, da nije kao crkva u Еvropi", prenosili su mediji tada saopštenje episkopa Lavrentija.
(Telegraf)
