Nakon vijesti da se zdravstveno stanje srpskog patrijarha Irineja usljed komplikacija sa korona virusom naglo pogoršalo, u njegovom rodnom selu Vidova, nadomak Čačka – muk i nevjerica.
Svi se ipak nadaju čudu i da će njihov voljeni rođak dobiti bitku, jer ga znaju kao izuzetno hrabrog i velikog borca.
Njegova snaja, krepka i blaga starica, Desa Gavrilović, sa zebnjom čeka vijesti iz Beograda o svom “batu” kako i dan danas zove srpskog patrijarha.
– Naš Irinej, najbolji je čovjek kog ja poznajem. Dok je bio mlad momak, mnogo mi je pomogao oko djece. Da ih presvuče, obuče, izvede u šetnju. Tako je i sada, brine o meni, šta god mi treba tu je za mene, drva za zimu, sve mi je to on obezbijedio. Mnogo mi je teško palo kad sam čula da je bolestan, ne daj Bože da doživim da umre. Unuk mi dolazi za desetak dana, ja se sve nadam da ćemo tada ići da ga obiđemo – kaže u videu ova starica sa suzama u očima, dok se još uvijek nada da će njen “bato” preživjeti.
Iznad Desine kuće, nalazi se domaćinstvo u kojem je patrijarh Irinej rođen i proveo prve godine svog života. Tu danas živi njegov rođak, Dejan Gavrilović, koji je posljednji put vidio patrijarha prije dva mjeseca.
– Nikad nije zaboravio svoje rodno selo, skoro je dolazio da obiđe radove na crkvi koja se podiže u njegovu čast na brdu iznad naših kuća. To je veliki čovjek, koji svima pomaže i riječima i dijelima. Uvijek je tu da sasluša i razumije. Velika je čast biti u srodstvu sa njim i vući iste korene. Pamtim ga kao divnog strica i pravog duhovnika. Svako ko ga je bar jednom vidio u životu imao je za njega samo divne riječi, jer takav čovjek se samo jednom rađa – kaže Dejan za agenciju RINA.
Patrijarh srpski Irinej rođen je 1930. godine u selu Vidova kod Čačka kao Miroslav Gavrilović. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, gimnaziju u Čačku, bogosloviju u Prizrenu 1951. godine, a zatim Bogoslovski fakultet u Beogradu. Zamonašen je u manastiru u Rakovici 1959. godine.
