Ni u jednom gestu patrijarha Irineja, ni u jednom njegovom postupku nije se osjećalo da je bio uplašen, da se boji za svoj život. Taj nivo duhovnosti vidio sam samo još jednom prije toga, kada sam liječio patrijarha Pavla na VMA.

Komandant privremene Kovid Vojne bolnice na Karaburmi pukovnik dr Ivo Udovičić bio je uz patrijarha Irineja tokom posljednjih dana njegovog ovozemaljskog života. Uz bolesničku postelju bio je i u trenutku kada je poglavar SPC preminuo, 20. novembra u 7.07 ujutru, od posljedica korone.

Irinej nam je stalno ponavljao: "Djeco moja, šta ćete ovdje, idite liječite druge"

- On se potpuno prepustio Božjoj volji. Od prvog dana kada je stigao u bolnicu pa do posljednjeg trenutka nisu ga napuštali blagost i nevjerovatan unutrašnji mir. Patrijarh je kod nas došao u dobroj fizičkoj formi uprkos svojim poznim godinama. Tih prvih dana nije se dalo naslutiti kako će se sve završi iako smo svi bili svjesni njegovih propratnih bolesti. Tačno je znao sve faze liječenja, pa nismo ni pokušavali da krijemo bilo šta od njega. Imao je ogromno povjerenje u nas i ljekarski tim koji ga je liječio - opisuje sagovornik.

SAM SE OKRETAO

Ističe da je bio iznenađen koliko je Irinej bio fizički jak i vitalan za svoje godine.

Neka čudna energija strujala je hodnicima

Tokom boravka patrijarha Irineja u Vojnoj bolnici na Karaburmi zaposleni, kao i drugi pacijenti, znali su da je on s njima u bolnici.

- Jednog dana, dok je još bio u dobrom stanju, kolege iz bolnice su me upitale da li mogu da uđu kod patrijarha po blagoslov. Prvo sam pitao njegove sekretare koji su bili uz njega da li smem uopšte da ga pitam tako nešto. Kada su mi dozvolili, pitao sam i patrijarha Irineja. On se nasmiješio i odgovorio: "Naravno, biće mi zadovoljstvo". Tokom njegovog boravka osjećala se neka čudna energija koja je strujala bolničkim hodnicima, koju je osjećao svaki ljekar i svaki pacijent - kaže dr Udovičić.

- Kad nekog ko ima 91 godinu okrećete i namještate u krevetu, obično mu je potrebna velika pomoć, ali ne i patrijarhu Irineju. On se sam namještao u krevetu i spretno se okretao na bok ili onako kako smo od njega tražili. Sve vrijeme je jeo, pio, pomalo šetao po sobi, pričao sa nama i bio sam uvjeren da će uspjeti da se izbori s bolešću - kaže sagovornik.

Patrijarh Irinej je imao zdravstvene probleme i prije korone, mučio ga je kašalj, a virus je pogoršao njegovo stanje.

- Komplikacije su počele neki 10-12. dan. Prvo smo uspjeli da saniramo početak pneumonije, pa popuštanje srčanog mišića. Korona je iz dana u dan slabila njegov organizam.

Opisujući te dane, sagovornik ističe da se sjeća nevjerovatne mirnoće u Irinejevom glasu i činilo se kao da patrijarh njih tješi iako je on ležao u bolesničkoj postelji.

Mene je zvao Komandante, svako veče je gledao Dnevnik

Kako kaže dr Udovičić, prilikom svakog ulaska u patrijarhovu sobu osjećao je mir, problemi su nestajali kao rukom odneseni:

- Zvao me je Komandante i volio da priča sa mom. Često je pominjao Prizren, koji mu je posebno bio prirastao srcu. Brinuo je za srpski narod na Kosovu i Metohiji, prisjećao se vojnog roka, koji je služio u Mostaru i Trebinju. Volio je da bude informisan i svake večeri je gledao Dnevnik. Mi mu namjestimo sve u drugoj prostoriji, priključimo ga na kiseonik i on gleda Dnevnik.

- Imao je neko blaženstvo, miran govor i neki pogled koji te ohrabri, smiri i ublaži. Kao da je više on brinuo za nas i stalno je govorio: "Djeco moja, šta ćete vi ovdje, vidite koliko vas ima, a ja sam sam. Znam da vam je bolnica puna teških pacijenata, idite liječite druge bolesnike, biće meni dobro, nemojte da se brinete".

Ti posljednji trenuci, posebno ta posljednja noć, bili su izuzetno teški. Bio sam uz Irineja kada je izdahnuo, tačno u 7.07

Tu posljednju noć, kada ga je intubirao i priključio na respirator, dr Udovičić se nije odvajao od Irinejeve postelje.

- Ti posljednji trenuci, posebno ta posljednja noć, bili su izuzetno teški. Morali smo da ga stavimo na respirator jer mu je virus uništio pluća i više nije mogao samostalno da diše. Bio sam uz njega kada je izdahnuo, tačno sedam minuta poslije sedam sati ujutru. S blaženim izrazom lica jednostavno je zaspao. Bio je to za mene jedan od najtežih trenutaka u ovoj Kovid bolnici, ali i celoj karijeri - priča dr Udovičić.