O tome, kažu, nemaju kad da razmišljaju. Svoja djela nazivaju humanim, ne hrabrim. To mi je dužnost, priča Budimir Popović koji je rizikujući svoj život ušao u hladan i brz Vrbas i spasio pedesetpetogodišnju ženu. Poziv da je žena skočila sa Rebrovačkog mosta stigao je nekoliko minuta nakon što je preuzeo smjenu. Mada je pomoćnik komandira i nije praksa da tako odlazi na teren, prepustio se intuiciji i iskusno procijenio na kom mjestu bi mogao da je zatekne. Uslovi su bili teški, ali odustati nije bila opcija.

“Spustio se do obale, u namjeri da ako uočim da pluta rijekom da je spasim, izvučem. Međutim, bila je noć, nije se moglo vidjeti. Ja sam onda prešao na ostrvo “Ada” i tu da, gdje se razdvaja Vrbas, sačekam i uočim. Nažalost, nisam je ni tu uočio. Nakon nekih 50 minuta sam došao ovdje gdje se ponovo Vrbas spaja i tu sam začuo uzdah. Primijetio sam samo glavu, crvenu kosu da viri iz vode. Prešao sam preko mosta, pretrčao preko livade, spustio se tu, našao je u vodi. Davala je znakove života. Uzeo sam je ispod ruku i nosio je ovim putem uzbrno 150 m. Tu su onda stigle kolege”, priča za Dosije Budimir Popović, pomoćnik komandira u Policijskoj stanici Obilićevo.

Da će postati policajac znao je oduvijek. Ratni period ga je u tome spriječio, ali želju nije ugasio. Otkako je '96. obukao plavu uniformu, do danas je nije skinuo. Istinski posvećen svom poslu poručuje, njegova obaveza je pomagati drugima. Da to istinski misli, dokazao je svojim djelima. Ovo nije prvi put da je Popović pokazao da mu je služba građanima na prvom mjestu. Za dvije i po decenije rada spasio je desetine života.

“Trajala je borba s licem koje je u ruci držalo bombu, a osigurač mu bio u džepu. Dramatično je bilo. To je baš bilo opasno i za moj život, njegov i za sve koji su se nalazili. Ta situacija i još jedna kada je lice na mene i na kolegu pucalo iz pištolja, tako da mu se pištolj zakovao u jednom momentu kada ga je kolegi stavio na čelo”, priča za Dosije Dragan Dobranić, policijski službenik Policijske stanice za bezbjednost i saobraćaj Trebinje, PU Trebinje.

Napadi na policijske službenike nisu rijetkost. Nedavno se jedav takav odigrao u Šamcu, kada je muškarac nasrnuo na policajce motkom i nožem, potom otišao kući. Tamo se odigrala prava drama. Muškarac je i zapucao na policiju. Na svu sreću, niko nije povrijeđen. I život napadača i policajaca sačuvan je zahvaljujući pravim odlukama iskusnog vođe tima Žandarmerije Vojislava Petrovića. Mada, on sam ne preuzima zasluge za to.

“On je uzeo pištolj i počeo da puca u našem pravcu. U tom momentu mi nismo znali da li je to pravi pištolj, gasni, startni ili kako već i u tom momentu su se ispunili uslovi da lišimo lice života, međutim, ostali smo prisebni i uz pomoć fizičke snage lice stavili pod kontrolu. Osnovna stvar kod nas je timski rad. Prvenstveno se trudimo da na što bezbjedniji način svaki naš zadatak izvršimo”, rekao je za Dosije Vojislav Petrović, vođa tima Jedinice žandarmerije PU Bijeljina.

Timski su radili i Nemanja Repajić, Nebojša Topalović, Dalibor Tešić i Miloš Kablar. Banjalučki momci u plavom su tako u tri dana spasili dva života. Skakali su u vodu da spasu mladića, a sa mosta u Trapistima nisu dozvolili da se baci djevojka. Uspjeli su je odgovoriti od zamisli da sebi okonča život.

“Kada je počela da govori svoje podatke - ko je, šta je, gdje živi, koji su to porodični problemi koji su je naveli da ona to uradi - mi smo uspjeli da joj priđemo dovoljno blizu, te da je kolega Kablar i ja uhvatimo za ruke i da uspostavimo kontakt. U tom trenutku, kako je bilo oko 16.00 časova, bila je velika koncentracija vozila u dvije trake, ona je u jednom trenutku i tad pokušala da se istrgne iz naših ruku, da se baci na kolovoz, ali smo je u toj namjeri spriječili”, ispričao je za Dosije Dalibor Tešić, policijski službenik PU Banjaluka.

“Počeo da ronim, da ga tražim pod vodom, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Onda sam rekao sebi "moraš sad smoći snage, moraš da završiš kako treba", i odlučio sam se na metodu poskakivanja po vodi - poskakivao sam u nadi da ću udariti u nešto mekano. U jednom trenutku sam osjetio nešto mekano, zaronio sam, pokušao sam da ga uhvatim za ruku, međutim ni to nije uspijevalo. Onda sam odlučio da desnom nogom zagrabim ispod njegovih pluća i stomaka i potiskivanjem da ga pokušam podići. U jednom trenutku od siline udara njegovo tijelo je izašlo na površinu i ja sam ga stavio na desno rame”, prisjetio se za Dosije Nemanja Repajić, policijski službenik PU Banjaluka.

I oni su od malena znali da će obući plave uniforme. Neki su to zavoljeli kroz igru, a za neke je to porodična tradicija.

“Upravo ovo što se desilo te noći možda je jedan od najvećih motiva, da nekome pomogneš, spasiš život i, na neki način, utičeš na nečiju sudbinu u pozitivnom smislu”, kaže Nemanja Rapajić.

“Kao dijete igrao sam se i uvijek sam maštao da jednog dana nosim uniformu, jer uniforma je ogledalo jedne države, svako treba to da poštuje", smatra Dalibor Tešić.

To poštovanje u Trebinju je zaslužio Dragan Dobranić, policajac – dobrovoljni davalac krvi. Čak 38 puta je darovao dragocjene kapi života. Iza njegove priče stoji nesvakidašnja situacija iz rata. I u to vrijeme je darovao krv. Koliko je dragocjena, najbolje je shvatio na sopstvenom primjeru. Bio je ranjen, a upravo krv koju je dobrovoljno dao da spasi tuđi život, nije ni slutio da će ponovo proteći njegovim venama i tako spasiti svoj život. Od tada, priča, nije prestao darovati. Zato je uzor i mlađim kolegama, koje nerijetko kreću njegovim stopama.

“Ranjen sam dva puta kao pripadnik Specijalne brigade policije III odred u Trebinju. Moj oporavak je zahtjevao više operacionog rada na mom tijelu, gdje sam ujedno tom prilikom i dobijao krv. To me ponukalo, pošto sam dobijao krv više puta, da i ja sam krenem poslije svog zdravstvenog oporavka da darujem krv i svoje aktivnosti sam nastavio u Aktivu DDK Policijske uprave Trebinje, zatim u DDDK. To me je ponukalo dalje da radim i da nastavim humanitarni rad, kao i svoj rad da dalje unapređujem sa mlađim kolegama, gdje su mi zahvalne i starješine i mlade kolege”, rekao je za Dosije Dragan Dobranić, policijski službenik Policijske stanice za bezbjednost i saobraćaj Trebinje, PU Trebinje.

Osim što svakodnevno rizikuju svoj život u spasavanju tuđih života, nerijetko moraju biti i psiholozi. Njima ništa ne smeta i nije im teško, ako to znači da će učiniti dobro djelo za sve. Nastaviće obavljati svoju dužnost kako bi opravdali naziv i uniformu koji nose, ali prvenstveno da bi uvijek bili na usluzi građanima.

“Nemate vremena da razmišljate o svom životu. Samo razmišljate kako da spasite tuđi život”, rekao je Budimir Popović.

“Sa grižnjom savjesti se jako teško boriti. Šta ako ga ne nađem, kako ću sutra ustati sa tim? Kako nisi nekome pomogao, a imao si ga tu? Mislim da nema ništa ljepše, niti veće satisfakcije u životu, nego kada se ujutru probudiš i kažeš -hej, ti si spasio jedan mladi život", kaže Nemanja Repajić.