Dio javnosti u Srbiji koji redovno prati čitulje u novinama sigurno je zapazio i objavu povodom trinaeste godišnjice smrti nekadašnjeg vođe Libijske Džamahirije Muamera el Gadafija.
"Čuvam te od zaborava, počivaj u miru predsjedniče, vječna ti slava", riječi su kojima su se na današnji dan u čitulji objavljenoj u beogradskom listu Nada i Đuro sjetili libijskog predsjednika Muamera el Gadafija koji je ubijen na današnji dan 2011. godine.
Oni su u čitulji naveli da se na današnji dan navršava 13 godina od njegovog ubistva ali i da ga njihova porodica nije zaboravila.
Ovo nije prva čitulja Gadafiju u domaćoj štampi. Već godinama ljudi iz Srbije pomenom u novinama obilježavaju godišnjicu njegove smrti.
Naime, sa velikim pijetetom i beskrajno tužna zbog načina kako se okončao život, kako je rekla, plemenitog i mudrog čoveka, Nada Sekulić je jednom prilikom ispričala neke detalje iz vremena kada je bila glavna medicinska sestra u bolnici "Ajda" u Tripoliju u kojoj su se liječili samo pukovnik, članovi njegove porodice i porodica četiri najbliža saradnika.
"Bila sam dio medicinskog tima koji je svakodnevno bio sa njim", priča Nada.
"Gdje on, tu i mi. Istina, ljekari su se povremeno mijenjali, a samo glavni doktor iz Pakistana i ja smo bili s njim. Neprekidno dvije godine. Imao je beskrajno povjerenje u nas. Zanimljivo je da su mu i kuvari, pomoćno osoblje, kućna posluga, treneri koji su radili sa njegovom djecom, vozači... uglavnom bili Srbi. Vremenom sam shvatila da je naš narod posebno volio i divio mu se, jer je poznavao istoriju. Bio je obrazovan čovjek, plemenit, iskren borac za bolji život svog naroda. Bojim se da se u Libiji nikada više neće roditi čovjek kao on, da taj divni narod nikada više neće imati takvog vođu", dodala je ona.
Nada je poslije smrti dva člana najuže porodice, odlučila da, u avgustu 1985. godine, preko Zavoda za tehničku saradnju sa prijateljskim nesvrstanim zemljama, ode na privremeni rad u Libiju. Zbog dugogodišnjeg iskustva u hirurškim salama, raspoređena je u bolnicu u Bengaziju.
"Poslije nepuna dva mjeseca, jedne večeri početkom oktobra, kako i zašto ne znam, došao je blizak pukovnikov saradnik i rekao mi da je odlučeno da budem dio Gadafijevog medicinskog tima", govori Nada.
"Nije mi bilo svejedno. Osjetila sam strepnju, strah, paniku, jer sam znala kolika je to odgovornost. Pitala sam: 'Zašto baš ja?', a čovjek mi je rekao: 'To više nemojte da pitate'", ispričala je.
Iste noći, ona je prebačena helikopterom u jedan vojni kamp gdje su joj rekli da će upoznati pukovnika.
"Nisam vjerovala, sve dok se, sat i po poslije ponoći, nije pojavio na vratima", sjeća se Nada i dodaje:
"Ušao je sa širokim osmijehom i pružio mi ruku, što je bio znak posebne pažnje. Rekao je: 'Ja sam Muamer Gadafi', a moja reakcija je bila: 'Ja sam Nada Minić'. Trema je odmah prošla jer sam imala utisak da sam sa nekim najrođenijim. Na naredno pitanje da li bih radila za njega odgovorila sam da bi mi bila čast".
Samo deset sati kasnije Nada je bila u bolnici u Tripoliju.
"Vjerovao mi je od prvog trenutka, toliko da sam vrlo brzo brinula i o zdravlju njegove supruge Safije, sinova i kćerke", priča Nada.
"Nikada nisam ništa pogriješila. Nikada nisam imala ni najmanji problem ni sa pukovnikom ni sa njegovom porodicom. Nikada neću zaboraviti kako su se ponijeli prema meni i organizovali mi put u Jugoslaviju kada mi je iznenada umrla majka. Tako se pomaže samo rod rođeni. Po povratku u Libiju sačekao me da mi izjavi saučešće, dok je predsjednik Sudana čekao da ga Gadafi primi. Prijatelj sam bila i sa njegovom porodicom, a rastanak smo svi teško doživjeli. Plakali smo. Otišla sam godinu i po poslije bombardovanja Libije 1986, jer su sankcije bile takve da više nije bilo uslova za život i rad. Na rastanku, od gospođe Safije dobila sam zlatan privjezak koji nosim samo u posebnim prilikama, a od pukovnika sat sa njegovim likom koji mi je na ruci, evo, već tri i po decenije", ispričala je tom prilikom Nada.
Zvao me je "kćerka Libije"
"Kada je 1989. došao na Samit nesvrstanih u Beogradu, samo pola sata po slijetanju na aerodrom, pozvao me je njegov prvi saradnik i rekao da sa suprugom što prije dođem", sjeća se Nada.
"Za nepun sat bili smo kod njega. Iako je, taj beduin u srcu, na Dedinju tada imao šatore, primio nas je u Tolstojevoj 2, raširenih ruku, sa širokim osmijehom prijateljstva. Tada je upoznao i mog supruga. Pitao ga je da li me dobro pazi i rekao mu: 'Moraš je čuvati, Nada je kćerka Libije'. To je bio naš posljednji susret", dodala je.
Odlikovanje
Sve vrijeme američkog bombardovanja Libije 1986. godine, Nada je bila uz libijskog vođu, iako su zbog teških uslova života i rada mnogobrojni službenici i ljekari napuštali Libiju.
Ona je ostala narednih godinu i po i zato je odlikovana libijskom Zlatnom medaljom zasluga za narod prvog stepena.
Izmišljotine
Sa mnogo ogorčenja Nada Sekulić govori o napisima koji su, objavljivani 2011. godine u vrijeme njegovog svrgavanja.
"Pripisivali su mu svašta, ali kao i svi oni koji su makar i sat sarađivali s njim, znam da su gnusne izmišljotine za dnevnopolitičku upotrebu. Pukovnik Muamer el Gadafi je bio veliki državnik i još veći čovjek, koji je učinio mnogo da njegov narod živi bolje. Neka počiva u miru. Veliki selam el kaid", zaključila je tada Nada za "Novosti".
