Svjedok zločina nad Srbima u BiH Dijana Ivanović rekla je u Njujorku da je zbunjena što su srpske žrtve diskriminisane od UN.
"Umjesto da nas ujedinjuju, one nas dijele. Ljudi iz BiH su na svoj način zacijelili svoje rane, a mi ih danas ponovo otvaramo", rekla je Ivanovićeva na panel-diskusiji u UN na kojoj srpske žrtve svjedoče o strahotama koje su preživjele tokom rata.
Ona je ispričala da je rođena u Livnu i da je prije rata, 1991. godine, bilo 5.000 Srba koji su živjeli u ovoj oblasti, a da ih danas ima samo 20.
Ivanovićeva je ispričala da su njeni roditelji prije rata vjerovali da im niko ne bi naudio jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici i pomagali su svima, i Hrvatima i Bošnjacima.
"Ali, moji roditelji su bili Srbi, i onda je sve počelo. U maju 1992. pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo mog oca na ispitivanje - nikada se više nije vratio kući", rekla je Ivanovićeva.
Ona je dodala da je njen otac bio u policijskoj stanici, a kasnije je prebačen u srednju školu "Ivan Goran Kovačić", koja je pretvorena u koncentracioni logor za Srbe, koji su vodili Bošnjaci i Hrvati.
"Smješten je sa još 12 Srba koji su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji. Bili su zarobljeni i dovedeni u logor u Livnu. Danima su bili mučeni, a onda i ubijeni. Moj otac je bio mučen pet mjeseci", navela je Ivanovićeva.
Ona je istakla da se istorija iz Drugog svjetskog rata ponavljala, i to u velikim razmjerama.
"Mučenje koje je moj otac preživio bilo je pesničenje, pendrečenje, udaranje žicama, čizmama... Manijački su ga gazili, stavljali mu pištolj u usta prijeteći da će ga ubiti. Moj otac je u tolikom bolu bio da je preklinjao da ga ubiju. Rekli su mu da, zato što je Srbin, prvo će da ga muče, a onda da ga ubiju", navela je Ivanovićeva.
Prema njenim riječima, kad bi se jedan vojnik umorio, drugi bi ga zamijenio dok se i sam ne bi umorio da muči njenog oca.
"Jedne noći su mu stavili povez na oči i rekli da ga vode na strijeljanje. Kad su ga izvadili iz auta rekli su da pazi gdje vozi da ne bi zgazio tijela svoje braće i rođaka. Ovakve presije su vršene svakog dana. Najgore je bila električna stolica, sipali bi vodu svuda i stavili ga na stolicu. Imao je opekotine svuda", ispričala je Ivanovićeva.
Ona je dodala da su na kraju njenog oca stavili u samicu, gdje spavao na betonskom podu pet i po mjeseci, a majka je za to vrijeme živjela u stalnom strahu jer su stalno bile pljačke, nestanak Srba, spaljivanja kuća.
"Jednog jutra je naša komšinica pronađena mrtva u kući. Bila je gola i silovana. Imala je ranu od vatrenog oružja na grudima i izlomljene udove. Moja majka je odvedena u logor, gdje su je redovno tukli i mučili na električnoj stolici, kao i mog oca. Prijetili su joj, uz mučenje, da će da dovedu svu njenu djecu i da ih pobiju pred njom", posvjedočila je Ivanovićeva.
Panel "Mi govorimo, jer oni ne mogu - glasovi koje treba čuti", organizovala je Stalna misija Srbije pri UN.
