Kolona. Ne vidi joj se početak, ne nazire kraj. Iz Krajine s ognjišta odlazi srpski živalj. Ne svojom voljom i ne privremeno, ali malo ko je toga bio svjestan u onim olujnim danima avgusta 1995. godine kada su natjerani da žive i umiru na drumu, moleći se za zdravlje onih koji su s njima, te za živote onih koji su ostali da brane neodbranjivo ili, jednostavno, ostali da neprijatelja dočekaju na kućnom pragu.
Združena akcija hrvatske vojske i policije, kodnog naziva "Oluja" počela je 4. avgusta 1995, rano ujutru, uz odobrenje tadašnjeg vrha Hrvatske, žestokim udarima na sjever Dalmacije, Liku, Kordun, Baniju, iako je prostor tadašnje Republike Srpske Krajine bio pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Narednog dana hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji.
"Oduzeta nam je ljubav, mladost, uspomene, šume, grobovi, livade. Teško je uvijek, posebno u avgustu, mjesecu stradanja, ali smo, ipak, kao ljudi od inata i pravi Krajišnici, smogli snage za novi početak. I Bogu hvala, 30 godina poslije, veliki broj zemljaka, prijatelja se snašao. Stasavaju već treće generacije potomaka i svi gradimo naše domove u Srpskoj i Srbiji, pričajući o ognjištima, našoj Krajini. Potomci moraju da znaju istinu o našem stradanju, ali sve manje naroda je spremno da o tome javno priča. Neki još imaju svoje interese u Hrvatskoj, a tamošnja retorika se zaoštrila. Ljudi se, prosto, boje", priča za "Glas" Nenad Abramović.
Spreman je, kako reče, da ispriča svoju priču, priču jednog Krajišnika, kakvih ima, nažalost, mnogo.
"Bio sam u najboljim godinama. Imao sam 27 godina. Ali... Na traktoru smo bili majka, otac, brat, tetka i onomad smo živjeli u toj koloni kao i danas što živimo. Mi smo uspjeli ponijeti nekih stvari, pa i slika, ali dosta je zemljaka koji nisu uspjeli ni lična dokumenta. Ne može se to jednostavno opisati. Tu dječicu što plaču, poglede majki dok ih hrane, starije ljude koji se jedva kreću, a idu... tu neku muku. Uh... Ali vidjeli smo i osjetili ljubav našeg naroda kroz Republiku Srpsku i Srbiju. To nam je davalo nadu za dalji opstanak", prisjetio se on.
Ponovo se vratio u početak vrelog avgusta 1995, kada je kolona krenula.
"Bombardovani su naši položaji. Naše snage su vremenom postajale sve slabije dok su Hrvati jačali i zbog podrške NATO-a i drugih faktora. Poslije pada zapadne Slavonije u vazduhu se osjećalo da se nešto sprema. Tračak nade je bila ona naša vojna parada u Kninu, ali i to se ispostavilo kao zavaravanje. Napali su nas. Krenuo je narod, krenula je za njima i vojska i to je već bio put bez povratka", prisjetio se Nenad.
Sve te kolone spajale su se, dodao je, negdje oko Banjaluke i trajale duže od deset dana.
"Prvi su išli automobili, zatim traktori pa u zadnjem talasu jadne naše životinje i zaprežna kola. U koloni su se dešavali i život i smrt. Neki su i sahranjivani pored puta da bi kasnije dolazila rodbina da ih pokopa, ali mi još nismo bili svjesni našeg stradanja. Osvijestili smo tek s početka zime i shvatili da smo ostali bez ičega, ali prihvatio nas je srpski narod gdje god smo došli. Mada, zna se da političkim elitama Srbije i nismo tada bili dobrodošli. Beograd je za nas bio zabranjeni grad, ali ponovo smo pokazali koliko smo žilavi. Ne damo se. Taj naš krajiški inat je tu i biće", priča Nenad podižući i ton dok to izgovara.
I sada, kaže, pokušavaju grobove da skrnave.
"Mogu oni da rade šta god hoće, ali im ovim putem poručujem da smo mi Krajišnici takvi. Oni su uzeli nešto što nije njihovo, a kada tako uzmete nešto, uvijek mislite da će neko doći po svoje. Nikad se ne zna, bolje da se smire i da ne hapse Krajišnike kad tamo dođu", rekao je Abramović.
Republike Srpske Krajine se, kaže, nikada neće odreći.
"Mogu da pokušavaju šta hoće, ali zato imaju praznu Hrvatsku u područjima gdje su živjeli Srbi. Naša obaveza je da mladima govorimo istinu i čuvamo kulturu sjećanja. Svako naše nejedinstvo neprijatelji će shvatiti kao slabost i pokušaće da nam naude", kategoričan je Abramović.
I danas u Beogradu čuva traktor kojim je stigao iz Krajine.
.webp)
"Ključ od kuće, traktor i prikolica. To stoji. To su moje uspomene i daću ih u amanet unučadima da čuvaju kao nekakav simbol našeg spasenja, jer je i taj traktor, koliko god pojedini pričali o njemu na podrugljiv način, sačuvao mnoge živote i pomogao nam kasnije da sagradimo nove kuće", ispričao je Abramović, izbjeglica sa Banije iz Capraga koji godinama vodi Udruženje "Zavičaj".
Njegova priča je ujedno priča na hiljade i hiljade drugih Krajišnika koji su tog avgusta, bježeći od napada hrvatske vojske i policije, krenuli na put. U nepoznato. A jedna od priča ispričana je javno još prije deset godina, na Rači, kada su Srpska i Srbija po prvi put zajedno obilježile Dan sjećanja na one koji su stradali u operaciji "Oluja". Možda bi i ta priča ostala samo njena da je 2009. nije napisala i objavila na internetu.
Te redove potpisuje Đurđica Popović koja je 1995. imala devet godina. Tog 4. avgusta spremala se za svadbu kod kuma, u malom ličkom selu Velebitu.
"Birala sam šta ću obući, kakvu ću frizuru napraviti. Izabrala sam haljinicu, lakirane cipelice. Jedno jutro, oko četiri sata, probudila nas je pucnjava. Ništa neobično, nije bio prvi put da mirni, dječji san, prekinu rafali. Ali tog 4. avgusta nisam ni pomislila da je to posljednja noć u mojoj sobi, u mom krevetu, posljednje svitanje zore u rodnom mjestu... U plamenu je nestalo sve što su generacije godinama stvarale", napisala je Đurđica koja je, kao i mnogi, brojala dane, mrtve i postavljala pitanja na koja mnogi i dan-danas nemaju odgovora.
Omjer snaga
Protiv krajiških Srba, odnosno oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika, je prema podacima "Veritasa", bilo angažovano oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500. Ako se tome dodaju snage ABiH i NATO, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u korist agresora, upozoravaju iz "Veritasa".
"Narod zapadne Krajine, njih više od 220.000, poučen "istorijskim iskustvom", kreće u dotad najveću srpsku "seobu", na istok braći po vjeri i naciji. I kad je prestao svaki otpor vojske, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli sa svojih vjekovnih imanja, ali i one u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske", navode.
Na evidenciji "Veritasa" su imena 1.893 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 1.236 (65 odsto) civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina.
Ova agresija, pod kodnim nazivom "Oluja", sprovođena je, kako ističu, kao i one koje su joj prethodile – "Miljevački plato", "Maslenica", "Medački džep" i "Bljesak", po taktici "spržene zemlje", što je novembra 1995. doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.
