Vrlo često čujemo da se građani javljaju ljekarima nakon što su jeli paradajz, krastavac, jagodu, lubenicu ili dinju. Trovanje hranom mogao bi biti jedan od razloga, a glavni uzrok takvog stanja mogli bi biti pesticidi kojima je voće i povrće tretirano, što se, ukoliko se konzumira u većoj količini, negativno odražava na ljudski organizam.
Ipak, prskano nužno ne znači da je loše, ukoliko je savjesno tretirano, ukoliko se radi po propisima i vodi računa o karenci zaštitnih sredstava.
"Svodi se sve kod nas na odgovornost proizvođača, da li oni pravilno upotrebljavaju pesticide ukoliko ih koriste, a većina ih za neku proizvodnju gdje se puno ulaže i očekuje se neka zarada, naravno, da bi se to ostvarilo, mora se uraditi prskanje. Imamo i problem zbog klimatskih promjena, pojavu insekata, bolesti, svega, znači, prskanje je nužno ali to ne mora da znači da je zdravstveno nezbezbjedno, ukoliko se primjeni po propisima. I naravno, proizvođači treba da povedu računa o karencama i naravno, o broju tretmana jednog preparata. Svaki preparat ima dozvolu za upotrebu jedan do dva puta, eventualno tri, ali uglavnom jedan do dva puta u toku godine. I o tome se jako treba voditi računa, da se sa jednim preparatom ne prska pet puta u toku godine jer dobijate automatski proizvod koji nije bezbjedan za ishranu“, rekla je agronom Gordana Gajić.
Ono što je neophodno jeste da nadležni uzorkuju sezonsko voće i povrće, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi koji je to ostatak pesticida prisutan kao i to da li je i čime prskano. U te podatke, kupci ipak nemaju uvid, pa su i dalje nesigurni šta kupuju, a kasnije i konzumiraju. Zato su pojedini odlučili da stvar preuzmu u svoje ruke pa u svojim baštama, posiju onoliko koliko im je neophodno za svakodnevnu upotrebu. Samo tako, kažu, sigurni su u kvalitet.
U toplim ljetnim danima Zelena pijaca u Bijeljini ipak punija nego ikada. Najviše se kupuju lubenica, dinja, nektarina, breskva, limun, a od povrća prednjače paradajz i krastavac. Sve je iz domaće proizvodnje, ali, kažu prodavci, trenirano je onoliko koliko je to i dozvoljeno.
"Tretirati se mora, sami znate da ne može ništa da opstane da se ne tretira. Samo recimo, par ljudi sa kojima ja radim, oni paze da prođe ta karenca, to je onaj period od prskanja do branja. Ovi preparati što su malo skuplji, dva, tri dana traje ta karenca i može se brati, a ovi što su jeftiniji, kod njih je malo duža karenca. Znači, prska se normalno, ali sve se pazi i sve se gleda. Makar kod ovih ljudi što im vjerujemo. A sad, ne možemo mi za svakoga garantovati“, kaže prodavac na Zelenoj pijaci u Bijeljini Olenija Trifković.
Rijetke su tezge na kojima se može pronaći poljoprivredni proizvođač koji je sa njive povrće i voće iz sopstvenog uzgoja donio na police za prodaju. Jedan od takvih prodavaca je Ljiljana Lazić iz Trnjaka kod Bijeljine. Iako u ovoj sušnoj godini muku muči sa nedostatkom vode, uspjela je da proizvede male količine povrća na površini od pet dunuma.
"Na našem imanju paprika se ne prska. Ništa ne stavljamo, ni onaj najobičniji, samo voda i kad posadimo, malo đubreta vještačkog moramo da bacimo, rastopi se kap po kap. Ali je zdravo, neprskano. Kad tebe zaboli stomak, pojeo si dinju, pojeo si nešto. Mi isto naše dinje imamo i lubenicu, kad jedemo nema problema niko sa stomakom. Papriku isto, da kaže pokvario je stomak, od krastavca isto ili nečega, ne. To je sve neprskano, onaj najobičniji preparat, što kaže treba sačekati sedam dana, ali mi ni to prskamo, vjerujte nam. To je potpuno zdravo“, kaže prodavac na Zelenoj pijaci u Bijeljini Ljiljana Lazić.
Poseban rizik predstavlja skladištenje i promet hrane u ljetnim mjesecima. Zato je na građanima da procijene kakvo voće i povrće kupuju i kod koga. Najvažnije je pronaći proizvođača u čiju proizvodnju vjeruju, a za one hrabre, preporuka je osnivanje bašte, bar za sopstvene potrebe.
