Sud Evropske unije zauzeo je stav o tome kada se za radnike prilikom putovanja mora smatrati da "rade".
Ti slučajevi su kada radnici koji se nalaze u situaciji da koriste službeno vozilo tokom radnog dana za put od mjesta njihovog boravišta do klijenta kojeg je odredio njihov poslodavac ili za povratak na mjesto njihovog boravišta od mjesta gdje se nalazi takav klijent, te za odlazak od mjesta gde se nalazi jedan klijent na mjesto gdje se nalazi drugi klijent.
Kako prenosi Poslovni dnevnik, takav bi ishod bio suprotan cilju zaštite sigurnosti i zdravlja radnika iz Direktive 2003/88, koji obuhvata potrebu da se radnicima garantuje minimalno vrijeme odmora. Bilo bi, u stvari, suprotno toj direktivi da vrijeme odmora radnika bez uobičajenog ili stalnog mjesta rada bude smanjeno zbog isključenja vremena njihovog putovanja između njihova boravišta i klijenata iz pojma "radnog vremena".
Radnici započinju i dovršavaju takva putovanja s mjesta svog boravišta, s obzirom na to da ta okolnost proizlazi iz odluke njihovog poslodavca o ukidanju regionalnih ureda, a ne iz odluke tih radnika.
S obzirom na to da su radnici izgubili mogućnost da slobodno utvrđuju udaljenost koja dijeli njihovo mjesto boravišta od uobičajenog mjesta početka i kraja njihova radnog dana, ne može se smatrati da su pristali na izbor svog poslodavca o ukidanju ureda.