Rusija

ATV sa izbjeglicama iz Donbasa u Moskvi: Ukrajina nas je 8 godina stalno bombardovala

  • Извор: АТВ
  • 19.05.2022. 22:00

Budile su ih granate, podrum im je bio dnevni boravak. Navikli su da uz bombe idu na posao, u školu, u šetnju. Navikli su da se prema njima odnose kao prema građanima trećeg reda, da ne smiju da pričaju svoj maternji ruski jezik. Navikli su se na ono na šta se čovjek ne smije navići.

Ljudi iz Donbasa trpjeli su to osam godina. Nakon februara ove godine više nije bilo nazad.

Irina je sa sedmogodišnjim sinom, majkom, bakom i bratovom djecom prvog marta izbjegla iz Gorlovke u Donjeckoj Narodnoj Republici.

Evakuisali su ih Rusi i smjestili u dječiji kamp "Rodnjik" na pedesetak kilometara od centra Moskve.

Muke su počele prije osam godina, priča ona, i nikada nisu prestale.

"Kao i svi ljudi, živjeli smo običan život. Kada su počela granatiranja, prvo to nismo htjeli da prihvatimo. Naša psiha je to odbijala, mislili smo da se to ne može desiti. Mi smo svi odrasli, nalazimo se u Evropi, takoreći. Ali kada su avioni počeli bacati bombe u četiri ujutro, svakog jutra. Potom su tenkovi ušli, pucali su na grad. Strah je učinio svoje, ljudi su se počeli sakrivati, zatim nije bilo namirnica. Kada sam odlazila 2014. godine. Te godine sam otišla na mjesec, a kada sam se vratila u gradu uopšte nije bilo ni auta, ni ljudi, svi ljudi su bili sakriveni", kaže nam Irina iz Gorlovke u Donjeckoj Narodnoj Republici.

"Da, to je strašno. Ukrajina nas je stalno bombardovala, sve vrijeme je bilo poginulih u toku ovih osam godina. Prvo su svi pratili vijesti, bilo je veoma bolno, brinuli su se. A onda, jedan od mnogih koji su poginuli, jedan od mnogih koji su ranjeni, još jedna srušena kuća", dodaje ona.

Svi vojno sposobni muškarci su ostali u Donbasu. Među njima je i Irinin brat.

Svakodnevno se, kaže, čuju telefonom. Strašno je, Ukrajinci ne štede ni svoje ni civile iz Donbasa. Ista svjedočanstva je čula i od mnogih poznanika koji su još tamo.

"Mi se čujemo između sebe. Imam poznanicu u Gorlovki, koja je iz Marijupolja. Ona ima drugaricu u Marijupolju koja se zadesila u onoj bolnici koju su pokazivali na vijestima. Ona je pala, nešto slomila, sad se ni ne sjećam kakav je lom imala. Morala je nedjelju dana da leži u toj bolnici. I rekla je da koliko god je prvo bila za Ukrajinu, toliko je postala protiv. Ona je sve to pričala kao svjedok, jer je sve to vrijeme sjedila u podrumu, nisu ih puštali, štitili su se njima i oni ljudi koji su na oslobođenim teritorijama Volnovahi, Marijupolju, oni to sve pričaju. Oni ulaze u stambene zgrade, penju se na višespratnice, pucaju odozgo jer ima tako više odgovara, bolje vide. Imaju takvu vojnu taktiku", kaže nam Irina.

Takvu sudbinu dijeli i Ekaterina iz Petrovskog Rejona.

Svoje petoro i još jedno tuđe dijete spakovala je čim je počela evakuacija. Od 2014. uče da žive sa povremenim borbenim dejstvima koja sada, kaže, ne prestaju.

"Veoma je ozbiljna situacija, pogoršala se. Svakog dana bez prestanka....tamo gdje su prije gađali samo predgrađa, sada gađaju i centar grada, pucaju na civile. Ne gađaju vojne ciljeve, već upravo civile, vrtiće, škole. Raznijeli su nam vrtić, u kojeg je išlo moje dijete. Nekidan je pored moje zgrade poginulo desetoro ljudi. Ozbiljno je tamo", priča nam Ekaterina.

"Kažite mi, molim Vas, šta se tamo događalo tokom posljednjih osam godina? I zašto se ova situacija upravo sada dešava? Kako je sve počelo i kako se dogodilo da se srodni, bratski narodi tako odnose jedni prema drugima?

Ukrajini je uvijek smetalo što mi podržavamo Ruse, rusko mišljenje i što smo uvijek govorili na ruskom jeziku. Njima je to smetalo. I kada smo se počeli odvajati, oni su ogorčeni, krive nas za nešto. Rusija nas nije tjerala ni na šta, mi imamo svoje mišljenje. Donjeck je uvijek bio u nekom ropstvu prema njima, to jeste, nisu nas smatrali ljudima, gledali su na nas kao na građane drugog reda, uvijek. Čak je i onda Timošenko govorila da nas želi baciti na koljena i ograditi nas bodljikavom žicom zato što ne podržavamu njihovu stranu, već rusku. U vezi sa tim se i dogodilo mimoilaženje. Njima to ne odgovara, ne sviđa im se", nastavlja Ekaterina.

Dječije graje i punih igrališta nema u Donbasu. Sada se školuju i igraju daleko od svoje kuće.

U centar Rodnjik je nekada dolazilo mnogo djece i to na školskim raspustima da se igraju i odmaraju. I danas ih je mnogo, međutim, oni su bili prisiljeni da dođu, jer su izbjegli iz Donbasa i cijele Ukrajine.

Rusi su zbrinuli u ovom centru više od stotinu djece. Obezbijedili su im nastavu, vannastavne aktivnosti, izlete u pozorišta, kina, parkove. Trude se da im bar malo olakšaju traume koje su preživjeli.

Sa lica hrabrih mališana mnogo se može pročitati. Većina kaže da ne žele da se vrate u svoju domovinu.

"Pa, meni je ovdje veselo i neću da odem odavdje", kaženam jedna djevojčica koja je izbjegla iz Gorlovke i dodaje da ne želi tamo da se vrati.

Jedan dječak kaže nam da su bombardovanja bila strašna.

"Bila su bombardovanja. Plašio sam se, bombardovali su moju zgradu", kaže on za ATV.

Uz odmahivanje glavom poručuje da nikada ne želi da se vrati kući.

Vrata kampa "Rodnjik" bila su i ostala otvorena za sve ljude iz Donjecke, Luganske Narodne Republike i cijele Ukrajine, kaže rukovodstvo. Izbjeglicama su na raspolaganju 24 sata dnevno, za njih je otvoren i kontakt centar za psihološku pomoć, a obezbijeđen im je i psiholog koji radi sa njima po potrebi.

"Kod nas trenutno živi više od 200 ljudi. Više od stotinu je djece. Djeca idu u školu, poslije škole rade zadaću. Sa njima rade vaspitači, nastavanici, volonteri. Odrasli se trenutno obučavaju za posao, vade dokumenta, dobijaju dozvolu za privremeni boravak. Organizujemo njihvo slobodno vrijeme: posjećuju pozorišta, muzeje, izložbe, putuju na ekskurzije. Obezbijeđen im je pet obroka dnevno. Žive u udobnim uslovima. Svaka porodica živi u svojoj sobi", rekla je za ATV Svetlana Borisovna Saljnjikova, direktor privremenog centra za smještaj izbjeglica "Rodnjik".

Potvrđuje nam i da su se u centru rađala djeca.

"Da, već su se dvije djevojčice rodile kod nas. Jedna se rodila prvog aprila, a druga 24. aprila. U jednom mjesecu dobili smo dva novorođenčeta i još su dvije mame trudne. Tako da, očekujemo još dvoje djece".

Rastavljene porodice – to je ono što najteže pada ljudima koji su morali da ostave svoje domove, nastavlja Svjetlana Borisovna. Žene, djeca i stari su ovdje dok im muževi, sinovi, braća ratuju.

Dvije porodice nisu izdržale i vratile su se u Donbas. Većina izbjeglih sa kojima smo razgovarali žele da se vrate na svoja ogništa, ali nisu optimistični.

Sa tugom u očima se nadaju miru i povratku nekih normalnih vremena.

Тагови: