"Usluge trimerom na raščišćavanju rastinja obavljam od sunčevog izlaska do sumraka. Posla ima dosta, Bogu hvala. Nemam baš puno kolega koji su na terenu, ali eto, pokušavam nekako da se izborim. Prehranjujem porodicu od ovog rada i onim što pošteno zaradim sa svojih deset prstiju”, kaže za RINU Zoran koji nerijetko i čitav dan provede u nadnici.

Iako je završio višu vojnu školu, ne smatra da je ogledalo čovjeka diploma niti obrazovanje, već ljudskost i poštenje. Tako i svoju djecu vaspitava.

Nije ni malo lako uskladiti cjelodnevne težačke poslove i odgoj djece, koja su različite dobi, karaktera i interesovanja. Pri tom, najmlađa kćerka Milica je dijete sa velikim oštećenim vida.

"Veliku borbu vodili smo za Miličino ozdravljenje. Ali, zahvaljujući dobrim i humanim ljudima u tome smo i uspjeli. Ta solidarnost koju smo osjetili kad je bilo najteže vratila mi je vjeru u ljude i dobrotu. Zahvalan sam Bogu što je moja Milica sada bolje, odrasta zajedno sa sestrama a ja se trudim da im ništa ne nedostaje", priča ovaj otac heroj.

Vrijedne, poslušne i disciplinovane najviše se obraduju kada im tata dođe kući. Njegov zagrljaj im donosi nemjerljivu radost, a to najbolje osjeća upravo Milica, koja je rođena slijepa, ali je nakon velike i uporne Zoranove borbe i operacija u Rusiji povratila vid.

Za ovog oca nadničara ne postoji prepreka koju ne može preći zarad sreće svojih kćerki. Dodaje da su djevojčice pravo blago i uvijek tu za svoje roditelje i kako kaže Zoran ne bih mijenjao ni za deset sinova.