Sa samo 27 godina bila je predsjednica Antifašističkog fronta žena Srbije (AFŽ). Obavljala je dužnost sekretara Saveza komunista Srbije od 1968. do 1972. godine. Smatrali su je najuticajnijom ženom u zemlji u to vrijeme i jedinom koja svoju poziciju nije dobila udajom za moćnijeg muškarca, već zahvaljujući svojoj inteligenciji, sposobnosti i ambicijama.

1972. godine Josip Broz Tito smjenjuje je sa pozicije sekretara iz straha da su njena uvjerenja previše liberalna.

Nikada se nakon toga više nije vratila u politiku. Posvetila se historijskom istraživanju i postala poznata kao stručnjak za srpsku istoriju 19. vijeka, kao i srpsku savremenu historiju.

Od 1976. do 1998. radila je na Institutu za noviju historiju Srbije. U svojim tekstovima i studijama o savremenoj Srbiji, često naglašava da Srbija ima potrebu za političarem koji će javno preuzeti odgovornost za zlodjela počinjena u bivšoj Jugoslaviji kako bi se pomoglo pomirenje sa susjednim državama i spriječilo ponavljanje slične tragedije.