Nakon 12 godina od smrti najvoljenijeg srpskog patrijarha, Pavla, glavna medicinska sestra centralnih apartmana na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu Mara Tešić za Objektiv je odlučila da progovori o posljednjim danima života Njegove svetosti.
Kako navodi ova požrtvovana medicinska radnica koja je tokom svog dugogodišnjeg iskustva u radu sa pacijentima dobila i orden, za nju su najveće nagrade poznanstva sa patrijarhom Pavlom, kao i patrijarhom Irinejom i Germanom.
– Za vrijeme boravka Njegove svetosti, na VMA je podignuta mala crkvica u kojoj je boravio kada god je mogao. Jednog dana, u toku praznika, moj zadatak trebalo je da bude da ga odvedem u crkvu. Ipak, našla sam se pred tjeskobom koju je, bez riječi, uspio da riješi samo on – počinje priču sagovornica.
Kako ističe, patrijarh Pavle je osjećao druge oko sebe, tačno je znao kako da drugima olakša muke.
– Trebalo je da ga presvučem, stavim u kolica i spustim dole u crkvicu. Međutim, meni je bilo toliko žao da ga u takvom stanju pomjeram jer je zaista bio nemoćan i bolestan. Bila sam u žestokoj dilemi kako da odlučim da ga ne odvedem u crkvu kada je to čovjek koji je cio život posvetio vjeri i molitvi. U toj svojoj dilemi prišla sam krevetu i nisam ni izgovorila cijelu rečenicu, a on, uvijek je znao sa kojim mislima dolazim kod njega. Poljubila sam mu ruku i rekla sam mu:
– Vaša svetosti, pomozite mi u namjeri da riješim svoju dilemu. A on je rekao samo: „Nemojte me, Maro, umoran sam.” To je bilo posljednje, uslijedio je kraj – navodi medicinska sestra posljednje riječi 44. poglavara Srpske pravoslavne crkve.
