Jedan od najvećih kritičara američkog samopouzdanja u vođenju ratovanja Herbert Rejmond Makmaster, bivši visoki savjetnik za nacionalnu sigurnost u kabinetu Donalda Trampa, nekoliko puta je odlikovan zbog učestvovanja u brojnim američkim vojnim operacijama, a zbog odličnog vođenja jedinica tokom prvog Zalivskog rata protiv Iraka neko vrijeme je i podučavao u američkim vojnim školama.

Često je predavao studentima o operacijama u kojima je ili direktno učestvovao, ili je čak i predvodio neke operacije. 

U „Pukotinama u temeljima“, eseju koji je objavio, ozbiljno se uhvatio u koštac s nedostacima američkih procjena neprijateljskih snaga i dosta značajnim obavještajnim propustima. Dobar dio tog rada odnosi se upravo na problematiku bombardovanja SRJ 1999. godine, prenosi „Ekspres“.

Milošević predvidio poteze NATO-a 

Rušenje američkog F-117 bila je čista slučajnost, tvrde tamošnji analitičari, pokušavajući da prikriju nedostatke svoje tehnike koju su Srbi iskoristili i navode da je to bio jedinstven sklop okolnosti i da se može zanemariti pri analizama sukoba na Kosovu. Tadašnji američki predsjednik Bil Klinton odlučio je da interveniše u ratu na Kosovu, kako bi zaustavio srpsku vojsku.

„Akcenat je stavljen na precizne vazdušne udare kao potencijalno rješenje problema. Sve efikasniji vazdušni udari bili su vrlo privlačni predsjedniku koji je hteo da primjenjuje silu, ali istovremeno je htio da smanji rizik za američke vojnike i izbjegne negativne posljedice u javnosti i u Parlamentu“, piše Makmaster. Izvorni Klintonov plan predviđao je samo pet dana vazdušnih udara, koji bi natjerali Slobodana Miloševića na povlačenje i odustajanje od nastavka rata na Kosovu.

„Postojalo je veliko samopouzdanje u ishod rata. Jugoslavija je bila slaba država, koja nije mogla zaprijetiti NATO bazama ili komunikacijskim kanalima“, piše Makmaster, ali i upozorava da samopouzdanje ne vodi do pobjede, čak ni kad je rat pri kraju. Američki sateliti iz svemira i bespilotne letjelice iz vazduha pratile su srpske snage, ali loše vrijeme, oblaci i planinski teren značajno su smanjili informacijsku nadmoć na koju su se navikli američki vojnici.

Osim toga, Makmaster kaže da čak ni četiri godine brojnih razgovora s Miloševićem nakon završetka rata i rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu dovele do toga da američki obavještajci mogu da predvide Miloševićeve odluke i vojne poteze.

„Milošević je predvidio NATO-ove poteze i uspješno im se suprotstavio. Samo nekoliko nedjelja prije početka vazdušnih napada Milošević je povukao vojsku na granicu s Kosovom. Kad su vazdušni udari počeli, iste te trupe su Albance pogurale prema makedonskoj i albanskoj granici. NATO je bio potpuno iznenađen. Vazdušna kampanja je stoga imala neželjene posljedice i ubrzala je etničko čišćenje koje je trebalo zaustaviti, napisao je Makmaster.

Planirana petodnevna operacija tako se razvukla na nekoliko mjeseci vazdušnih udara. U ratnim planovima postoji misao vodilja: da nijedan ratni plan ne preživi prvi kontakt s neprijateljem. On je otvoreno rekao da je nedostatak fleksibilnosti bio jedan od ključnih nedostataka NATO-ove kampanje na Kosovu.

„Sposobnost Srba da dođu do ozbiljnih obavještajnih podataka o savezničkim operacijama, usprkos tehnološkoj inferiornosti, dovodi u pitanje sposobnosti informacijske superiornosti čak i protiv neprijatelja s tek osnovnim sposobnostima“, napisao je Makmaster, pozivajuči se na činjenicu da je u to vrijeme u američkoj vojsci vladao uvreženi stav da je boljim informacijama moguće oduzeti neprijatelju inicijativu i teritoriju.

Špijuni u sjedištu NATO-a?

„Srbi bi evakuisali određene mete čim bi se našle na popisu za napade. Vjerovatno je jugoslovenska Vlada imala špijune u samom sjedištu NATO-a, a špijuni ispred vazdušne baze Aviano u Italiji redovno su javljali kad avioni kreću u vojne misije“, pisao je sadašnji visoki Trampov savetnik. Kasnije se ispostavilo da je bio potpuno u pravu, zato što je otkriveno da je Pjer Anri Binel, francuski oficir u vojnom sjedištu NATO-a u Briselu, odavao Srbima predviđene mete i davao čak neke druge osjetljive dokumente.

Zaključak Makmasterovog rada o američkom vojnom djelovanju na Kosovu krajem devedesetih nimalo se ne bi svidio njegovim nadređenima.

„Manje od 5 odsto srpskih borbenih sastava uništeno je za 78 dana bombardovanja. NATO-ovi napori u napadima na neprijateljsku kopnenu vojsku očito nisu uspjeli. Sva razmjera neuspjeha postala je očigledna tek kad je rat bio gotov“, napisao je Makmaster u svom radu i dodao da je NATO značajno pretjerao u svojim procjenama uništenih srpskih snaga.

Američki ratni vazduhoplovi nisu uspijevali da pronađu mete na Kosovu, a vazduhoplovi ne mogu da slete s bombama, američke bombe vrijedne milione dolara završile su u Jadranskom moru ili na napuštenim brdima, navodi Makmaster.