"Ja sam Milica Jurić, rođena Mihić, dijete Krajišnika, iz sela Donji Vaganac u blizini Plitvičkih jezera. Izbjeglica sam. I ponosna sam na to. U ratu su mi ubili strica. Napustili smo rodnu kuću. Nije mi bilo jasno zašto ostavljam mamu i tatu i odlazim. Četvrtog avgusta 1995. nisam razumjela šta se dešava. Vidjela sam kolonu, tugu i bol. Tražili smo pogledom oca i majku iako ih nismo vidjeli, majka je bila u koloni, a otac je ostao da brani selo", rekla je ona.

Kada je otac mobilisan, rekla je da je majka ostala, jer nije željela da ga napusti.

"4 godine ona je odlazila sa bombom na spavanje, čuvala ju je ispod jastuka. Otac joj je rekao "Ako dođu, spasi se", rekla je ona okupljenima ispred manastira Krušedol.

Kako je rekla, u Srbiju je došla 1991. godine sa bratom, sestrom, babom i djedom, dok su roditelji ostali u Lici da čuvaju ognjište i Krajinu. Poslednji su izašli iz sela, "tata je poslao mamu sa komšijama, a on je ostao".

"Mama je do Banjaluke stigla na traktorskoj prikolici, a poslije dva dana, došao je i otac", prisjetila se Milica.

U Hrvatsku su se, kaže, poslije toga vraćali, ali ističe da tamo nije kao što je bilo prije rata. Rekla je da je pronašla sreću u Srbiji, ali "svoju Liku nikad ne može zaboraviti".