Duda za portal Telegraf.rs kaže da je 1992, kada je imala 29 godina i dijete staro 12 mjeseci, došla na hirurgiju u Nišu u polusvjesnom stanju.

- Tri doktora su me pregledala i vratili su me kući, jako su bili drski. Sjećam se, vikali su na mene da ustanem sa kreveta, a ja nisam imala snage. Osećala sam umirem od bolova. Sve me je boljelo i povraćala sam. Izbacili su me maltene iz ordinacije - prisjetila se Nišlijka.

Kako dalje navodi, kada ju je brat vidio kući, bio je ljut jer su je ljekari vratili.

- Brat me je vratio kolima ispred hirurgije i na sav glas zvao:"Lazo, brate, gdje si? Sestra mi umire". Dr Laza se od nekud stvori. Sjećam se samo da je vikao: "Žena umire". Imala sam 29 godina samo i djevojčicu od godinu dana. Ništa više ne znam šta je sa mnom bilo - priča naša sagovornica.

Kako dalje navodi, operacija je trajala 6 sati, kako joj je dr Lazić rekao.

- Žuč je pukla, izlila se po organizmu. Slijepo crijevo puklo, bilo je zalijepljeno za kičmu. Te noći, sjećam se, malo sam bila budna i vidjela dr Lazu, sjedi na stolici pored mene. Sklanja mi znoj sa lica. Sutradan umirem od bolova. Injekcije novalgetol u bolnici nema. Moj dr Laza dođe meni i samo mi reče: "Izdrži, čekaj me, vraćam se brzo". Vraća se duša moja i donosi injekcije, zove sestru da mi da. Tako danima. Kad god sam zaspala i probudila se moj dr bio je pored mene - kaže Duda koja dr Lazića zove bratom, jer ga je nakon što joj je spasio život, tako i posmatrala.

- Ležala sam nepomično i pitala ga: Brate moj mili, reci mi zašto ova operacija ovoliko boli? Na to će on: "Nisi imala jednu već dvije operacije". Bila sam u šoku kada mi je ispričao šta mi desilo. Rekao mi je da su sekunde bile u pitanju. Mjesec dana sam provela u bolnici. Da nije njega bilo, tada bi se moj život završio - ispričala je Nišlijka koja je nekoliko godina kasnije oboljela od tumora na dojci.

Tumor na dojci - nova zajednička borba

Tada je njen doktor Laza ponovo bio tu za nju, u još jednoj nevolji.

- On je bio moj anđeo. Zahvaljujući njemu, moje djevojčice danas imaju živu majku. Ali smo se mnogo namučili, i on i ja. Operacija tumora je bila katastrofa. Poslije operacije sam postala alergična na konce.  Otvarao mi je ranu tri puta da vidi šta je u pitanju. Stanje se pogoršavalo. Na kraju je otkrio da sam alergična na konce, skinuo ih je i previjao me tri do četiri puta dnevno. Tri mjeseca. Odakle mu tolika snaga da se bori sa mnom ne znam i nikada mi neće biti jasno - kaže naša sagovornica koja je svom doktoru posvetila pjesmu.