- Da nije bilo mog doktora Laze, mom životu bi bio kraj. Umrla bih da nije bilo njega. Poslije operacije sam, kad god bih otvorila oči, vidjela doktora Lazu, sjedi pored mene na stolici. Sklanja mi znoj sa čela - emotivna su sjećanja Dude Pavković (57) iz Niša, jedne od pacijentkinja čuvenog srpskog hirurga, doktora Miodraga Lazića koji je preminuo 14. aprila posle borbe sa korona virusom.
Duda za portal Telegraf.rs kaže da je 1992, kada je imala 29 godina i dijete staro 12 mjeseci, došla na hirurgiju u Nišu u polusvjesnom stanju.
- Tri doktora su me pregledala i vratili su me kući, jako su bili drski. Sjećam se, vikali su na mene da ustanem sa kreveta, a ja nisam imala snage. Osećala sam umirem od bolova. Sve me je boljelo i povraćala sam. Izbacili su me maltene iz ordinacije - prisjetila se Nišlijka.
Kako dalje navodi, kada ju je brat vidio kući, bio je ljut jer su je ljekari vratili.
- Brat me je vratio kolima ispred hirurgije i na sav glas zvao:"Lazo, brate, gdje si? Sestra mi umire". Dr Laza se od nekud stvori. Sjećam se samo da je vikao: "Žena umire". Imala sam 29 godina samo i djevojčicu od godinu dana. Ništa više ne znam šta je sa mnom bilo - priča naša sagovornica.
Kako dalje navodi, operacija je trajala 6 sati, kako joj je dr Lazić rekao.
- Žuč je pukla, izlila se po organizmu. Slijepo crijevo puklo, bilo je zalijepljeno za kičmu. Te noći, sjećam se, malo sam bila budna i vidjela dr Lazu, sjedi na stolici pored mene. Sklanja mi znoj sa lica. Sutradan umirem od bolova. Injekcije novalgetol u bolnici nema. Moj dr Laza dođe meni i samo mi reče: "Izdrži, čekaj me, vraćam se brzo". Vraća se duša moja i donosi injekcije, zove sestru da mi da. Tako danima. Kad god sam zaspala i probudila se moj dr bio je pored mene - kaže Duda koja dr Lazića zove bratom, jer ga je nakon što joj je spasio život, tako i posmatrala.
- Ležala sam nepomično i pitala ga: Brate moj mili, reci mi zašto ova operacija ovoliko boli? Na to će on: "Nisi imala jednu već dvije operacije". Bila sam u šoku kada mi je ispričao šta mi desilo. Rekao mi je da su sekunde bile u pitanju. Mjesec dana sam provela u bolnici. Da nije njega bilo, tada bi se moj život završio - ispričala je Nišlijka koja je nekoliko godina kasnije oboljela od tumora na dojci.
Tumor na dojci - nova zajednička borba
Tada je njen doktor Laza ponovo bio tu za nju, u još jednoj nevolji.
- On je bio moj anđeo. Zahvaljujući njemu, moje djevojčice danas imaju živu majku. Ali smo se mnogo namučili, i on i ja. Operacija tumora je bila katastrofa. Poslije operacije sam postala alergična na konce. Otvarao mi je ranu tri puta da vidi šta je u pitanju. Stanje se pogoršavalo. Na kraju je otkrio da sam alergična na konce, skinuo ih je i previjao me tri do četiri puta dnevno. Tri mjeseca. Odakle mu tolika snaga da se bori sa mnom ne znam i nikada mi neće biti jasno - kaže naša sagovornica koja je svom doktoru posvetila pjesmu.
