"Drugi cilj je bio jačanja zajedničkih institucija i konačni cilj preoblikovanja multietnički složenog, federalnog oblika državnog uređenja BiH u pravcu unitarizacije kroz proces majorizacije", istakao je u autorskom tekstu za Srnu Karan, koji je univerzitetski profesor.

Karan je naglasio da visoki predstavnici nisu jedini urušavali ustavnu poziciju i slabili Republiku Srpsku, ali su bili dominantni u tom procesu i na neki način objedinjavali i podržavali sve druge domaće i međunarodne elemente u tim aktivnostima.

"Osnovni cilj njihovog djelovanja bio je, da se zbog nemogućnosti proširenja nadležnosti institucija BiH u redovnoj parlamentarnoj proceduri (nepostojanja ustavom definisanig konsenzusa), nadomjesti ulogom visokog predstavnika, da apsurd bude veći, kao garanta civilnog provođenja Dejtonskog sporazuma i krajnjeg arbitra u sporovima", naglasio je Karan.

Prema njegovim riječima, osnov svog neustavnog i antidejtonskog djelovanja visoki predstavnici su "našli" u proizvoljnom tumačenju ustavnih normi (uglavnom jezičkim), odnosno njegovim sporvođenjem kroz takvo (jezičko) tumačenje.

"Nekada su to zvali tumačenje `duha` Ustava. Na ovakav način Ustav BiH se stvarno mijenjao, te i nije bila neophodna njegova (formalna) promjena. Neustavna i antidejtonska praksa djelovanja svih visokih prdstavnika proteklih 25 godina je to potvrdila. Razlika između visokih predstavnika je bila samo u tome ko je od njih više uspio da nametne svojih neustavnih i antidejtonskih odluka. Teško je izmjeriti razmjere štete koju su nanijeli, a najveća je da su upravo oni potkopali teško izgrađene ženevske i njujorške principe (temelje) složene sui generis državne tvorevine i doveli je u stanje trajne nestabilnosti koja se održava fikcijom velikog broja neustavno novostvorenih agencija na "državnom" nivou", pojasnio je doktor pravnik nauka.

On je ukazao da su visoki predstavnici koristili i iskoristili, upotrijebili i zloupotrjebili sve političke i društvene procese u BiH svojim jednostranim tumačenjem kako bi ostvarili svoj zamišljeni cilj: pokušaji promjene ustava, reformski procesi na svim poljima, pitanje ratnih zločina, stereotip o žrtvi i agresoru, evropske integracije, ljudska prava i slobode, a posebno tumačenje ustavne odrednice suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH.

Profesor Karan je konstatovao da ne postoji nijedan proces u BiH (pa i opravdan) koji nije zloupotrebljen za neustavnu transformaciju i jačanje BiH na uštrb slabljenja ustavne pozicije entiteta oduzimanjem ustavom definisanih nadležnosti - bio je potreban samo izgovor, a metode rada visokih predstavnika su bile i ostale: pritisci, ucjene, prijetnje, smjene, suspenzije, nametanje, zabrane, blokade.

"I danas visoki predstavnik, potpomognut svim protivnicima dejtonske BiH, pokušava da se afirmiše kroz opštost engleske verzije Mirovnog sporazuma o BiH i njegovu nedorečenost esejskog pristupa i protivrječnost kao proizvod anglosaksonske pravne škole, da kroz različito tumačenje od raznih implementatora, a posebno dijelova međunarodne zajednice, sebi osigura dovoljno prostora za prisustvo u BiH na neodređeno vrijeme i produžavanje svog miješanja u sve političke procese u BiH, te da ih tumači kako im odgovara" naveo je Karan u autorskom tekstu.

On je ukazao da visoki predstavnik lagano nastavlja da afirmiše verbalni delikt, mišljenje postaje kriminal, političke ideje retrogradne, određuje ko su dobri ko je loš, sve se dejtonsko karakteriše kao antidejtonsko ako ne odgovara (kvalifikacija postala prevara, floskula i zloupotreba neslućenih razmjera) veće od njihovog antidejtonskog 25-godišnjeg djelovanja kojim su nanijeli trajnu, nesagledivu štetu i neizvjesnu budućnost.

"Prekompozicija ustavom utvrđenih nadležnosti i promjena Ustava BiH bez faktičke promjene rezultat je njihovog rada. Ustavnopravnopravna i politička priroda odluka visokih predstavnika u BiH kojima su donosili ustavne amandmane na ustave entiteta, donošenjem zakonskih i podzakonskih akata, tumačenja propisa, promocijom reformi, mjera i aktivnosti koje su podrazumijevale nove zakone i stvaranje novih institucija na nivou BiH, kao i odlukama o smjenjivanju lica, zabrani rada, kandidovanja i političkog angažovanja tih lica, je njihova neustavnost, nezakonitost i antidejtonski akt", naglasio je Karan.

Na ovakav način, pojasnio je univerzitetski profesor, visoki predstavnici su se razvili u nadzorni organ, nalogodavca i tijelo koje sankcioniše, moglo bi se reći da su u ličnosti visokog predstavnika tri vrste vlasti ujedinjene, a sâm tumači svoje norme o svojim ovlaštenjima i pri tome se "poziva", "ukazuje", "smatra", "cijeni", "konstatuje", "ima na umu", "uzima u obzir", odredbe Dejtonskog sporazuma i Ustava koje ne predstavljaju pravni osnov za donošenje takvih odluka.

"I upravo zbog toga, sve nametnute odluke visokog predstavnika su antidejtonske, neustavne, nelegalne, nelegitimne i privremenog karaktera, sve do momenta kada ih (i ako ih) usvoje ustavne institucije po ustavnoj proceduri. Dok ne dobiju svoj puni legalitet i legitimitet na ustavu zasnovan, podložne su jednostranom stavljanju van pravne snage /što je trebalo odmah, prije 25 godina učiniti i Ustavni sud BiH i konstatovati povredu Ustava BiH i osporiti procesno pravo visokih predstavnika kao neustavnih predlagača zakona - pojasnio je Karan.

On je naglasio da Republika Srpska ima više ustavnih mogućnosti preispitivanja nametnutih zakona (odluka) visokog predstavnika ako visoki predstavnik ne stavi sam van snage svoje odluke koje nisu prošle ustavnu proceduru prije svega u procesnom smislu (moraju se pojaviti ustavni predlagači).

Upravo na toj osnovi, dodao je Karan, sve češće se postavlja pitanje da li će važiti njihovi pravni akti, posebno pojedinačne odluke, kao što je oduzimanje određenih prava građanima, pravo na rad, političko djelovanje, pasivno biračko pravo, kada se okonča Aneks 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

"Kao poseban vid antidejtonskog djelovanja visokih predstavnika i međunarodne zajednice su i političke deklaracije za primjenu mira u BiH. Postojanje Savjeta za implementaciju mira, kao povremene konferencije za implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma, nije utvrđeno Dejtonskim mirovnim sporazumom, a konstituisan je Londonskom deklaracijom od 8. i 9. decembra 1995. godine. Iako su deklaracije konferencija politički akti u stvarnosti su dobijali sasvim drugačiju ulogu. Dobijaju rang ugovora i sporazuma koji je kasnije potrebno u parlamentarnoj proceduri ozakoniti. Putem njega, svjetske sile, u prvom redu Sjedinjene Američke Države, vrše reviziju Dejtonskog mirovnog sporazuma i to na štetu entiteta", naglasio je Karan.

Ipak, poručio je Karan, mandat Kancelarije visokog predstavnika /OHR/ biće okončan, a autoritet visokog predstavnika već duže vrijeme je doveden u pitanje, postao je simbol protektovane države, staratelj i tutor, te sa Ustavnim sudom BiH upotpunjuje sliku nesuverne, neefikasne države.

"U konačnom, intervencije visokih predstavnika uz ukupno prisustvo međunarodne zajednice, učinile su da je BiH postala njihov pravni eksperiment, preuzeli su odgovornosti /bez odgovornosti/ za njeno vođenje sa planom da nam je /BiH/ takvu novu, preoblikovanu po svojoj volji, neustavnu, podare i predaju na upotrebu. Moć sile je tolikih razmjera da samo oni /visoki predstavnici i međunarodna zajednica/ ne vide da taj eksperiment ne može uspjeti", istakao je Karan.

Doktor pravnih nauka i univerzitetski profesor Siniša Karan u autorskom tekstu za Srnu poručio je da takvo nipodaštavanje volje konstitutivnih, državotvornih naroda i njihovog suvereniteta je anahronizam rijetko viđen u novijoj istoriji.