Krvoproliće u Beogradu, zastrašujući zločin dječaka koji je u školi pobio osmoro svojih vršnjaka, navodi mnoge da se zapitaju je li tako nešto moguće i u Hrvatskoj? U jednu je osnovnu školu na istoku glavnoga grada prošle sedmice upao 25-godišnji nasilnik i pretukao dva dječaka. Iz te škole danima su izbjegavali pitanja novinara o incidentu, službene upite u školi su ignorisali, kao i pravo javnosti na informaciju o sigurnosti djece.
Odgovor na pitanje s početka ovog uvodnika je jednostavan i nedvosmislen, ali ledi krv u žilama svakom roditelju. Da, moguće je, sasvim moguće slično krvoproliće u Hrvatskoj, hrvatske škole su nezaštićene i ranjive, djeci je oružje dostupnije ali ikad ranije, djecu odgajamo da mrze i frustracije rješavaju nasiljem, djeca su u školama ali i na društvenim mrežama sve izloženija vršnjačkom zlostavljanju, djeca imaju sve više mentalnih problema.
Hrvati od devedesetih drže oružje u ladicama, šupama, podrumima i garažama. Čuvaju ga bivši vojnici, radnici i seljaci, ali i akademski građani, univerzitetski profesori, ljekari. Drže ga lovci, ali i oni koji samo fetišistički maze duge ili kratke cijevi kako bi zadovoljili svoje bolesne porive i prikrivenu agresiju. Prijavljene cijevi ima 18 odsto domaćinstava, ali ilegalnog je neuporedivo više. Doduše, nije ni legalizacija oružja presudna za ovu priču, dječak je u Beogradu ubijao očevim pištoljima, uredno registrovanim.
Osim oružja, u društvu je - isto više nego ikad - frustracija za koje mnogi misle da bi ih bilo sasvim opravdano rješavati nasiljem. Hrvati uče djecu da trebaju mrziti, uče ih da se trebaju osjećati povrijeđeno i poniženo zbog banalnih i benignih gesti, zbog jedne fotografije kolača, na primjer.
Prije više od 20 godina u zagrebačkom je kafiću jedan sedamnaestogodišnjak zario nož u godinu dana mlađeg prijatelja jer je ovaj bolje od njega poznavao - marke automobila. Ponižen i frustriran činjenicom da je pogriješio u prepoznavanju modela luksuznog vozila parkiranog preko puta birtije, maloljetnik je nožem nasrnuo na dječaka, koji je kasnije završio u bolnici s izbodenim prsima, trbuhom i leđima.
Hrvatski psihijatri i psiholozi već neko vrijeme upozoravaju kako svjedoče dramatičnom pogoršanju mentalnog zdravlja djece i mladih. U hrvatskom društvu je i danas stigma i sram imati psihičke poteškoće, u zemlji ima 60 kreveta na odjelima dječje psihijatrije a treba ih barem dvostruko više. Imamo 56 dječjih psihijatara, a potrebno ih je najmanje 120. Hrvatska ima mnogo ozbiljnih razloga da strahuje od krvoprolića poput beogradskog.
