Dosije

Kako žive Srbi povratnici u Drvaru

  • Извор: АТВ
  • 14.02.2023. 20:30

Ognjište za sve ove ljude je, kako ga zovu “grad heroj“ - Drvar. Na pitanje kako se živi odgovor isti - teško. Riječ koju nije izostavio nijedan naš sagovornik. Prepušteni su i oslonjeni sami na sebe, tako nam pričaju. Većina je svoj život iz temelja ponovo počela graditi prije više od dvadeset godina. Nakon povratka. Među njima i porodica Jović. U Drvar su se vratili da ostanu i opstanu. To im je zahvaljujući velikoj borbi, radu, trudu i želji pošlo za rukom. Jovići više ne planiraju nikuda, sada su kažu svoji na svome. Bave se preradom drenjine. To im je porodični posao. Od pekmeza, likera, preko soka pa do rakije, sve naprave vrijedne ruke domaćice Olivere.

“Zvanično smo se vratili 2002.-2003. godine. Kćerka je otišla u Banjaluku, hvala Bogu završila je. Sin je ostao s nama. Inače veliku ljubav ima prema golubovima, što ih vidite u pozadini, kao mali se bavio sa tim a mi smo, što bi rekli, svega pomalo da opstaneš svoj na svome. Jako je težak život u tuđini ako nemaš svoj stambeni prostor. Mi smo inače bili u Vojvodini jedno četiri godine i poslije jedno dvije u Banjaluci. Tako da sad sami sebi stvaramo ugođaj. Uz pomoć svih pomalo, malo nas, malo naroda, malo promocije grada malo turizma i tako svaki dan nešto bolje i bolje. Imamo za svoje potrebe, imamo stoke nešto, voćarstvo nam je prioritet a od 2014. godine bavimo se proivodnjom rakije od drenje i svih proizvoda od drenje. Nas su nekad zvali drenjingrad a sad je to baš otprilike to. Da nam nije drenjine, Boga mi bilo bi nam teško”, kaže Olivera Lela Jović.

Život oteža i to su Srpski povratnici zaboravljeni od kantonalnih vlasti. Bilo je u njenom slučaju i lijepih i ružnih trenutaka. O njima kaže ne želi pričati. Nekada su u Drvaru, priča nam, imali sve. Sada, za svaku sitnicu moraju po stotinu kilometara dalje. Velika žal je to što ljudi sve više odlaze, posebno omladina. Zaposlenje je kaže teško naći, skoro pa nemoguće. 

"Svaki dan nas je manje i manje. Omladine je manje a ovo je grad u koji su se vratili ljudi otprilike, vratili su se svoji da umru na svome kad moram tako reći i pretežno je stanovništvo starije. Jednostavno ono, kuće se zaključavaju, zatvaraju i tako. Da ti kažem, Srbi povratnici su ovdje oslonjeni sami na sebe, uz pomoć opštine nešto, odemo mi nešto tražimo i dobijemo. Ne mogu reći da smo od njih zaboravljeni ali što se tiče tih kantonalnih vlasti, Boga mi jesmo. Drvar je bio jedan mali gradić Pejton. Sve smo imali. Sad nažalost, za neku sitnicu moramo do Livna 105 kilometara ili do Banjaluke 145. U zadnje vrijeme, moram vam reći, to sam iskusila na svojoj koži većina se ljudi preorjentiše ponovo za Banjaluku”, priča nam Olivera Lela Jović.

Ukoliko u Drvaru pitate za Oliveru, slabo ko da je neće znati. Radi u jedinom kiosku u gradu. Kroz šalu kaže da nema nje - ne bi bilo ni novina. Uz pomoć opštine i opstaje. Velika joj je želja, kao i svih Drvarčna da iz svake kuće radi bar po jedno. Kroz uzdah kaže da su momenti kada se vratiš kući na početku lijepi ali kad vremenom vidiš da nema nekog boljitka i napretka teško je.

"Voljela bih da iz svake kuće radi jedno makar u nekoj dobroj firmi a to je opština, Elektro mislim dobro je Šumariji, bolnici i tako. To je opet neki redovni prihod. Međutim, mi ovdje dok ne zaradimo svojim rukama - teško. Milslim to konkretno govorim na svojoj porodici a puno je jako familija ovako kao mi što smo. Ja radim na jednom jedinom kiosku cijeli život. Tu sam igrom slučaja se vratila i dan danas radim - prodajem novine, knjige slikovnice i tako. Lela novinarka, uvijek su mislili da sam završila žurnalistiku. Ne. Ja to radila prije rata, sad igrom slučaja. Moram tu da naglasim da uz pomoć opštine, u zadnje vrijeme opština mi pomogne oko prevoza. To moram da naglasim. Da mi nije njih ne bi mogla to”, zaključuje Olivera Lela Jović iz Drvar sela.

Put nas je iz Drvar sela odveo do Bunčevca. Sela, tridesetak kilometara nadomak Drvara. Tu nas je, osim svježeg zraka, dočekala i porodica Bukva. Pričaju nam da smo prva televizijska ekipa koja ih je, za ove 23 godine od povratka, posjetila. Život na selu jeste lijep, ali nije nimalo lak. Bukve žive od stočarstva. Ono što prodaju od mliječnih proizvoda njihov je jedini izvor prihoda. Za drugu platu ne znaju. Najveći problem je što posla nema. Kucali su na mnogobrojna vrata, ali bezuspješno. Zbog toga domaćin Stevan razočarenje ne krije.

“Teško ide na ovim prostorima, baš teško. Tu smo mi došli 2000. godine tražili smo posla, posla nema”, počinje priču Stevan Bukva iz sela Bunčevac.

Stevan dodaje da ih je u porodici šestoro te da žive samo do stočarstva.

“Šestoro - nas petero i majku imam, tako živimo samo od stočarstva”, kaže Stevan. 

Na pitanje da li je teško Stevan kaže: “Pa jeste, sad trenutno - teško je. Bili smo sedam godina bez struje. Tu smo troje djece odgojili bez struje. Posao jedino to, najgore što nema posla. Niko nije ništa baš ni pomogo. Ne znam kako da vam kažem”. 

Na pitanje da li ih je neko obilazio Stevan kaže da nije. 

“Ništa, što se tiče obilaženja, niko to nije obilazio. Tu smo, što kaže, sve sami sa deset prsta. Oslonjeni smo sami na sebe i dan danas je tako, ništa bolje nije. Čim posla nema - nema ništa, djeca će odavde da odu vrlo brzo kao što im ja preporučujem nemaju ovdje šta tražiti da ne budu kao ja”, priča nam Stevan Bukva.

Posao je Stevanova, najveća boljka. Kada sa njim pričate nema rečenice u kojoj ga neće pomenuti. Boli ga to što od troje djece nijedno ne radi. Ružno je, priča nam, to što na Srbe koji su se vratili na svoja ognjišta niko ne obraća pažnju. Pokaje se i što se vratio kada vidi, kaže, kako se sada živi. U posljednje vrijeme često razmišlja i o odlasku. 

“I ja razmišljam, reko sam vam maloprije, da i ja odem. Svugdje je bolje nego ovdje jer što se god čovjek obrati bilo kome suvišan si ovdje na ovom prostoru, nema. Eto meni je 50 godina posla nema. Šta imam da očekujem - penzije nema šta ću čekati?!”, kaže Stevan.

Stevan dodaje da nema ni dana radnog staža.

“Ništa. Dana ne godine. Proveo sam u ratu tri-četiri godine, ništa, eto ti. Malo je ružno, koji ovdje ljudi žive da niko ne obraća tu pažnju da posveti tim ljudima da dođu da vide kako živi. Eto, ponavljam, za sedam godina našeg života u Drvaru bez struje da niko nije došao, kuću sve smo radili, sami napravili. Odnos je lokalni dobar, što se tiče opštine sada trenutno ima dvije-tri godine i tako, sad kako je Dušica Runić, a ranije slabije”, priča nam Stevan.

Tražio je i podsticaje. U planu je imao da proširi broj grla. Međutim ni od toga nije bilo ništa. Sela se polako gase. Ostaju samo stariji.

“Tražili smo podsticaje - ništa. Što se tiče podsticaja - ništa. Imamo tu sedam-osam grla krava. Pa tražio sam i da proširim to malo i da imam 15-20 krava, međutim od toga niko ništa. U gradu sam se obraćao, dole u opštini. To sam pitao i tražili i ne ide to”, priča Stevan.

“Ima ljudi, kuća ali to je sve porušeno. Malo starije pomrlo a ovdje što je ostalo ove dvije kuće i od mene kilometar-dva možda nekih 20 ljudi starijih. Tu isto ovo selo Bunčevac ima tri-četiri kuće - sve stariji. I nema šta, što se tiče sela slabo. Nema, neće niko da živi ovdje, svi bježe. Jednostavno nema šta da čeka”, kaže Stevan.

Otići sigurno neće Igor Aleksić. Ako ga pitate kako se živi. Reći će vam - teško ali pošteno. Njega smo našli u porodičnoj kući u Vidovom selu. Problema koji bi ga natjerao da napusti rodno selo nema. Krenuti od nule nije bilo lako, ali je kući, priča nam, ipak najljepše. Igor živi od stočarstva i poljoprivrede. To mu je i posao, drugog nema. Od toga školuje i djecu. Trenutno ima 11 krava i nešto ovaca. Bavi se i plasteničkom proizvodnjom, prodaju paprike i paradajiz. Najveća podrška mu je supruga, zajedno sve postižu. Na selu se može sve prodati ne treba nikuda ići, kaže Igor.

“Krenuti sa nule, ovo što vidite sad je sve bilo porušeno, oštećeno u ovom ratu. Sve što je deda zadnjih 100 godina sticao - to je bilo uništeno. Ali, eto, ima volje kad čovjek hoće može se to ponovo krenuti, polako. Janje po janje, ovca po ovca dođe se to nekih par ovaca. Od jedne krave do desetak krava i polako. Djecu od toga školujem i gledam. Ništa ne radim drugo nego time se bavim. Ovce, krave nešto poljoprivrede mada ovdje nema nešto velikih usjeva i to što imam više divlje životinje uništavaju napadaju tako da ne može se puno ni sijati. Na kraju sam odlučio - ovdje je najljepše. Nisi podstanar, u svojoj si kući. Na selu je malo teže odhraniti djecu, kao što ja imam troje djece i odškolovati ali ih je lakše dovesti to pravih ljudi. Oni se namuče ovdje - ranije idu u školu kasnije dolaze kući. Ali vide taj težio dio života dok su mali”, priča nam Igor Aleksić iz Vidovog sela.

Problema ima. Jedan od najvećih problema Aleksićima je voda. Za taj problem, bar što se tiče kantonalnih vlasti, slabo ko mari. Žalbi je bilo, tražili su i pravili projekat. Opština je kaže čak konkurisala i prema Sarajevu ali bezuspješno. Za dvadeset godina Igor se naslušao svakakvih izgovora. Od vidjećemo pa do toga da nema para.

“Evo mi imamo neki zastarjeli stari vodovod. Da bih ja to sam rekonsturisao vodu popravio ne može meni opština tu pomoći, oni meni izađu u susret čim mogu. Čiste i put i sve. Djeca idu u školu ali ne mogu oni meni tu pomoći tu treba malo više kanton da pomogne ili Federacija niko to ne vodi računa. Kilometar i po je samo u pitanju cjevovoda da se popravi da bih ja imao vodu ali eto snalazim se sam. Dogonim vodu sa običnog potoka i tako ali ne odustajem od ovoga. Imali smo prije rata. Vodovod postoji ali je u toku rata, dok mi nismo ovdje bili, to zapušteno. Nema tih ljudi koji su bili prije rata koji su živjeli - umrli su raselili se, ne mogu ja to sam popraviti. Tako da vodovoda nemamo, hvatamo kišnicu ili dogonimo vodu da bi prehranili stoku i ostatak za sebe i u kuću”, kaže Igor.

Ništa bolja situacija nije ni kada se konkuriše za poljoprivrednu mehanizaciju. Bude i podsticaja ali ništa značajano. Ovdje, kaže, ipak ide jako teško u odnosu na Republiku Srpsku. 

“Niko nas još nije obilazio. Samo što ste vi ovako dolazili zahvaljujući vašoj televiziji. I ovim putem bih se zahvalio vašoj televiziji što ste izdvojili vrijeme da nas obiđete. A što se tiče Livna, kantonalnih vlasti nešto dobijemo podsticaja a nije to nešto značajno. Koliko vidim da tamo ljudi u Republici Srpskoj dobijaju. Teško je i ako apliciraš za te neke mašine za to, za mehanizaciju, to sve ide teško. Dobije neko nekoga ako ima, ako zna. Teško je u tome znati i ući u kraj”, kaže nam Igor.

Prva adresa za pomoć i pokušaj rješavanja problema, Drvarčanima jeste opština. Tri su najčešća problema sa kojima se lokalna vlast susreće. To su socijalna pitanja, zaposlenost i popravka stambenih jedinica. Ljudi se uglavnom bore za egzistenciju, kaže Dušica Runić. Budžet nekada nije ni dovoljan za održavanje tekućih aktivnosti i poslova. Značajna podrška stiže od Republike Srpske i Srbije. A određene projektne aktivnosti kada je infastuktura u pitanju ostvaruju se i kroz kantonalne i federalne institucije. Međutim, za Drvar, kaže Runićka, danas možemo reći da je groblje industrije.

“Procesom privatizacije koji je završen paralelno sa početkom procesa povratka dakle negdje ’96.-’97. godine proces privatizacije na području ove opštine već bio završen. Tako da je ta naša prijeratna industrijska zona potpuno privatizovana, parcelisana i danas možete vidjeti da mi kao opština raspolažemo grobljem industrije a da pritom nemamo formiranu čak ni industrijsku zonu, nemamo ni poslovnu zonu. Godine 2015. smo uspjeli tužbom na nelegalno urađen proces privatizacije vratiti nekadašnji pekarski kombinat i to smo nazvali poslovnom zonom i prilagođavamo potrebama opštine. I nadam se, evo, podršci Republike Srbije. U procesu je izrada novog urbanističkog plana gdje ćemo trasirati neke parcele koje su u vlasništvu opštine koje će sutra poslužiti kao osnov za industijsku zonu”, kaže načelnica opštine Drvar Dušica Runić.

Dvadeset pet godina poslije rata nema nijednog Srbina zaposlenog u kantonalnim institucijama. Drvarčani su uglavnom oslonjeni na preradu drveta. Taj posao zahtijeva mušku snagu, kaže Runićka, pa su žene bile u problemu gdje raditi i kako se zaposliti. Problem je djelimično riješen otvaranjem pogona Jumka. Oko devedest žena tu je našlo stalno zaposlenje. Obrazovanjem potpuno upravlja kanton, u njihovoj nadležnosti su i ministarstvo unutrašnjih poslova kao i zdravstvo. Problemi tu nažalost ne prestaju.

“Povratničke opštine spadaju u red najnerazvijenijih povratničkih po svim pokazateljima i na području federacije i na području BiH. Pravilnici i zakoni o pripadnosti javnih prihoda, dakle svi prihodi koje naplaćuju naši sugrađani u 90 odsto slučajeva su prihodi kantona tako da jedinicama lokalne samouprave možemo reći ne pripada ništa kada govorimo o pripadnosti prihoda od administrativnih taksa kantona i Federacije. To je u nadležnosti kantona, opštini pripada pripadnost PDV-a i to nam se iz godine u godinu umanjuje. U odnosu na prirodne resurse sa kojima raspolažemo i voda i šuma kao lokalna samouprava nemamo uopšte benefit zato što šumama raspolaže kanton a vodama raspolaže Federacija tako da mogli bismo reći da se mi ovdje nalazimo u začaranom krugu ako posmatramo kako su raspoređeni zakoni, kako su posložene raspodjele i kako su posložene nadležnosti upravljanja”, kaže načelnica Drvara Dušica Runić.

Vođenje nacionalne politike u ovakvim područjima je, priča Runićka, ponekad preizraženo. Nekada se, kaže, čini da rat uopšte nije ni stao. Neke velike probleme nadjača još veća borba. Sa njom u Drvaru niko ne misli stati. Inat je ono što sve ove ljude tjera da ipak ostaju na svome. Za povratak je osim želje trebala i velika hraborst. 

Drvar je opština u Federaciji sa najvećim brojem srpskih povratnika. Drvar i Drvarčani zajedno su prošli mnogo nevolja. Onima koji su se vratili život ni danas nije lak, zbog toga ponekad i razmišljaju o odlasku. Sa druge strane su oni koji Drvar ne bi mijenjali nizašta. Ono što je svima zajedničko jeste želja i nada da će sutra biti bolje.

Тагови: