Zvuk udarca čekića u nakovanj mogao bi da prestane da odjekuje Majevicom. Na ovom području posljednji kovač je Petar Ostojić. Volovi i konji više nisu glavna vučna snaga pa je sve manje potrebe za uslugama kovača. Ipak to Petra nije spriječilo da sačuva tradiciju koju je naslijedio od djeda, te je ostao posljednji kovač na Majevici.
"Ova je radnja stara preko 100 godina. Prvi je moj djed pokojni , kasnije moj otac, pa kasnije sam ja kao dijete malo od mog oca naučio, nije malo, od sedme godine sam ja tu u radnji bio, ali nije to moja profesija prava, imam drugu profesiju, ali poznat mi je ovaj zanat, tako da sam ostao to da radim. Koliko je kovača bilo? Bilo ih je sedam na području MZ Priboj. A sad sam ja možda na čitavoj ovoj regiji", priča Petar Ostojić, kovač.
Nekada su se na potkivanje i kovanje kovaču nosili oruđa i predmeti za svakodnevni rad i život. Danas kaže Petar, od ovog nekada cijenjenog zanata, nažalost ne može da se živi.
"Slab prinos, slaba zarada, nema omladine, nema kao da radi, nema volova, to je žalosno, ali tako vrijeme. Plugove, volovski plugovi sijači, kopačice, i ostale razne te alatke. Sad imaju sjekire samo, za traktore lemeše, burgije za štemanje, budak to uglavnom sad, ali sjekire su sad najaktuelnije, bude godišnje 400-500 sjekira", dodaje Petar.
Iako nije profitabilno zanimanje, ljubav prema poslu ovog inženjera je ostavila na selu i u kovačnici.
Stara kovačnica napravljena je od ćerpiča, u njemu je mjeh star preko stotinu godina, nakovanj koji je mijenjan nekoliko puta, jer posla je bilo. Ovaj će izgleda biti posljednji u ovoj kovačnici. Putokaz i stari natpis na radnji biće svjedok jednog za ljude na selu srećnog vremena, kada je selo bilo puno djece, ljudi i životinja i kada je zvuk udaranja metala o nakovanj bio svakodnevna muzika.
