S druge strane, on im je uzvraćao dobrotom i blagošću za koju će oni koji su imali prilike da ga upoznaju reći da je bila “nebeska”. Iza njega ostale su mnogobrojne anegdote, a ovo je jedna od njih.

Pokojni patrijarh Pavle bio je nadaleko poznat po svojoj skromnosti.

Nije volio povlastice ni skupe poklone, koristio je gradski prevoz i uvijek sam vodio računa o svojoj odjeći.

Naročito je interesantna bila priča koju i dalje možete čuti od sveštenika i monaha koji su ga poznavali o cipelama patrijarha Pavla.

Naime, iako je nosio skromnu odjeću, patrijarh Pavle je uvijek imao lijepe cipele – lake, udobne i čiste. Njima je “tabanao uzduž i poprijeko” po Beogradu čak i kada je zašao u neke ozbiljne životne godine, a prestoničani će vam reći da je znao i da potrči, naročito kada je trebalo da sustigne tramvaj. Nosio ih je 30 godina!

Jednom prilikom, neko je patrijarha pitao za njegove neobične cipele.

– Jeste, udobne su, mogu u njima dugo da pješačim – rekao je.

– Gdje ste ih kupili?

– Eh, kupio! – odmahnuo rukom patrijarh Pavle kao da time stavlja tačku na razgovor.

Kasnije su ljudi bliski poglavaru srpske crkve otkrili istinu o ovom neobičnom komadu kože. Riječ je zapravo bila o ženskim čizmama – patrijarh ih je pronašao bačene blizu kuće svoje sestre i, vidjevši da su stare, ali očuvane, pokupio. Nakon toga je, u svojoj maloj radionici, od njih napravio cipele za sebe.

Malo ko ovo zna, ali patrijarh Pavle je bio već obućar i često je popravljao, ali i pravio cipele za sebe. Priča kaže da ga je zanatu naučio neki obićar u blizini Patrijaršije, ali ima i onih koji tvrde da je vještinu stekao u manastiru.

Kako bilo, znao je da popravlja i pravi obuću, a nakon toga, štedljiv kakav je bio, smatrao je da nema potrebe da više kupuje cipele i tako crkvi “pravi štetu”, piše Istorijski zabavnik.