Već godinama nije prošao ni jedan 1. april, a da Zdravko Karać ne dođe na bratov grob. Dobro pamti dan kada se vratio u Mrkonjić i nastradalog brata našao u jednoj od najvećih masovnih grobnica Republike Srpske. Priča da je, tada tridesetsedmogodišnji Nedeljko, prvo mučen u zarobljeništvu, a potom i svirepo ubijen. Pored njega ležalo je još 180 Srba.
"Ovdje na ovom stadionu su svi pobijeni i nažalost svi su pronađeni u ovoj grobnici. A skoro pa na svakom od tih tijela pronađeni su tragovi zločinačkog nastupa, znači ubijanja tupim predmetima", kaže Zdravko Karać.
Na istom mjestu i u isto vrijeme Mirin muž doživio je sličnu sudbinu. U zarobljeništvu je mučen tri mjeseca, a na kraju i ubijen. Iza njega je ostalo dvoje maloljetne djece.
"Ja kad sam došla na prepoznavanje vidjela sam da je on imao ovdje ranu neku, sa izlazom ovako naprijed. Noge su mu bile čitave u plikovima, znači upotrebaljavali su plin i tako su ih mučili", rekla je Mira Pavičar.
Nisu to bile žrtve borbenih dejstava, nego zvjerski mučeni i ubijani ljudi, samo zato jer su bili Srbi.
Na pravoslavnom groblju u Mrkonjiću 1996. godine pronađena je masovna grobnica u kojoj se nalazila 181 srpska žrtva. Obdukcija je pokazala da su svi oni zvjerski mučeni i na kraju ubijani bez gotovo ispaljenog metka.
Pravda moćnika je selektivna i ona nikada nije išla u korist Srbima. Tako i ovaj put. Za mučenje i ubijanje niko nije odgovarao.
"Analizirajući ko je to počinio nije ni čudo što nema pravde. Mi živimo sa tim narodima u jednoj Republici i možemo slobodno reći da je pola Republike protiv toga, što dokazuje naše Tužilaštvo kojem treba 26 godina, koje još nije pokrenulo, nego se priča da će se tek pokrenuti optužnicu", ističe Milan Torbica, bivši komandant ratnog vazduhoplovstva Vojske Republike Srpske.
Od otvaranje masovne grobnice iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci civila, boraca i policajaca prošlo je 26 godina. Sve njih ubili su pripadnici tzv. Armije BiH i HVO-a.
