• Bošnjački dvojac pomislio da je Simonete ZAMARUGA napravila omašku jer nema pojma o Bosni i upozorili je da ispravi. Međutim, predsjednica Švajcarske je to „doživjela kao cenzuru i diplomatski skandal“, te najavila „preispitivnje ovogodišnje pomoći Švajcarske za BiH“  (18,5 miliona švajcarskih franaka“ 
   
• Zašto je Zamaruga rekla „masakr“, a ne „genocid“? I, da li je odbila da učini ispravku samo zbog bošnjačkog nediplomatskog bezobrazluka i uvrede predsjedničkog autoriteta ili je „greška“ bila poruka?
   
• Tek kada je Alija zaratio i sa saveznikom Bobanom i sunarodonikom Abdićem, morali su u Briselu da priznaju realnost – da je u BiH rat građanski, a ne agresija. No, već su se i sami toliko uvaljali u bosansku kaljugu da sada braneći Muslimane/Bošnjake, brane svoje saučesništvo. A Alijini nasljednici to maksimalno  eksploatišu, posebno svakog 11. jula. Sada su se, međutim, namjerili na jednu konfederaciju koja labavo povezuje desetine kantona i polukantona, u kojim žive Nijemci, Francuzi i Italijani u neometanoj prisnoj komunikaciji sa susjednim „maticama“
   
• Nije Zamarugi nepoznata ni haška presuda za Srebrenicu, ali je primarno uvažila da Republika Srpska masovni zločin ne priznaje kao genocid, i to je diplomatski diskretno saopštila. Vični diplomatiji, kako ih je bog dao, Šefik i Bisera naprosto nisu shvatili da riječ „masakr“ nije omaška, nego – pouka

____________________________________

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

SIMONETE je u snimljenoj video poruci rekla „masakr u Srebrenici“. A Šefik i Bisera su joj suflirali: „Ne, ne valja, treba nam da kažete ’genocid u Srebrenici’!“.

Član Predsjedništva BiH Džaferović i ministrica vanjskih poslova Turković mislili su da je Simonete Zamaruga napravila omašku jer nema pojma o Bosni i upozorili je da ispravi. Međutim, predsjednica Švajcarske je to „doživjela kao cenzuru i diplomatski skandal“, te najavila „preispitivnje ovogodišnje pomoći Švajcarske za BiH“.

Na to je bošnjački spoljnopolitički tandem zanijemio, ali ne zbog stida nego zbog 18,5 miliona švajcarskih franaka.

Dodik se izvinio, ogradio i još ponešto objasnio o poslovičnom stilu ponašanju bošnjačkih partnera u BiH.

U poplavi novih detalja koji su isplivali u ovoj komediji zabune povodom tragičnih događaja u Srebrenici, tekućem medijskom izvještavanju je promaklo ključno pitanje. Zašto je predsjednica Simonete Zamaruga rekla „masakr“, a ne „genocid“? I, da li je odbila da učini ispravku samo zbog bošnjačkog nediplomatskog bezobrazluka i uvrede predsjedničkog autoriteta ili je „greška“ bila poruka.

Ali, najprije malo o tragikomičnim činjenicama, starim i novim, i o širem kontekstu.

Uspomena na stradanje muslimana u Srebrenici svake godine postaje povod sve novih dogodovština, ilti raznoraznih sarajevskih budalaluka.

Prije neku godinu na mezarju u Potočarima kamenovan je predsjednik Srbije koji je došao da se pokloni žrtvama, a snimljeni i indentifikovani nasilnici nisu nikada procesuirani u Sarajevu.

NVO „Majke Srebrenice“ je odavno neskriveno pretvorena u političku alatku bošnjačke vlasti, pa je jedno vrijeme, među majkama bio i jedan muškarac, i to kao vođa.

Nešto kasnije bošnjačka istorijska nauka je otkrila da su bosanski muslimani preživjeli 11 genocida, i tako sami banalizovali „genocid“ u Srebrenici.

Najzad, Incko je nedavno Bošnjacima obećao međunarodnu zabranu osporavanja genocida u Srebrenici, a pošto mu je ta promocija verbalnog delikta propala, nije se ni pojavio na komemoraciji.

I, evo, i ovog 11. jula bošnjački politički vrh BiH je pozvao veliki broj inostranih državnika na komemoraciju, odnosno zatražio da zbog pandemije pošalju video–saučešće. A zatim ih ne samo na kraju cenzurisao, nego od početka lagao …

Prije svega, ne postoji odluka o Danu žalosti na nivou cijele zemlje za koju je nadležan Savjet ministara BiH, pa su predsjedavajući Šefik i ministrica Bisera djelovali samovoljno. On je, bez saglasnosti srpskog člana Dodika, uputio poziv inostranim državnicima. Ona je, bez odobrenja svoga pretpostavljenog Zorana Tegeltije mobilisala sve ambasade BiH da spuste zastave na pola koplja.

Elem, zajednički su lagali i strance i svoje. I, da ne bi kiksa bošnjačkog spoljnopolitičkog trusta mozgova sa Simonete Zamaruga – i ova budalaština, tipična za odnose u BiH, ostala bi sakrivena iza vrata zajedničkih institucija.

Slične sitnije i krupnije fakinske podvale bošnjačke politike dugo su prolazile u nedovoljno zainteresovanom i neobaviještenom svijetu, koji se držao američkog stereotipa o dobrim i lošim momcima u Bosni.

Američki državni sekretar Voren Kristofer je, recimo, tek u Dejtonu otkrio da „bosanski“ Srbi i Hrvati nisu iz susjednih država upali u bošnjački zemljoposjed, na kojem po američkim zakonima domaćin ima pravo da puca i nekažnjeno ubija, nego su u BiH svoji na svom još od prije islamizacije.

Političari iz evropskih manje-više etnički homogenih demokratija nisu, opet, imali iskustvo sa nacionalno složenim i duboko podijeljenim društvima, pa im je referendum o secesiji BiH po sistemu jedan čovjek-jedan glas djelovao kao prirodno rješenje.

Tek kada je Alija zaratio i sa saveznikom Bobanom i sunarodonikom Abdićem, morali su da priznaju realnost da je rat građanski, a ne agresija. No, već su se i sami toliko uvaljali u bosansku kaljugu da sada braneći Muslimane/Bošnjake, brane svoje saučesništvo. A Alijini nasljednici to opet maksimalno  eksploatišu, posebno svakog 11. jula.

Sada su se, međutim, namjerili na jednu konfederaciju. Prostorno nevelika Švajcarska labavo povezuje desetine kantona i polukantona, u kojim žive Nijemci, Francuzi i Italijani u neometanoj prisnoj komunikaciji sa susjednim „maticama“.

U prošlosti jesu imali viševjekovne etničke sukobe za prevlast, ali su ih prevazišli uvećavanjem broja teritorijalno-etničkih autonomija. Švajcarskoj ne smeta što je konfederacija da bude uzor stabilnosti i prosperiteta, iako nije članica ni EU, ni NATO-a, niti je suosnivač Haškog tribunala.

Zbog takođe nacionalno podijeljenog društava ali i funkcionalnih rješenja početkom 90-ih su Kutiljero, Alija, Radovan i Boban pod miškom nosali ustav Švajcarske,  a svi mirovni sporazumi, uključiv i Dejtonski, zasnivali su se na unutrašnjem teritorijalno-etničkom razgraničenju, visokoj autonomiji i nacionalnom pravu veta.

Zato predsjednica Švajcarske konfederacije odlično razumije problem Bosne, a zna i da rješenje nije u unitarnoj i centralizovanoj, iliti jedinstvenoj državi, nego sasvim suprotno.

Nije joj nepoznata ni haška presuda za Srebrenicu, ali je primarno uvažila da Republika Srpska masovni zločin ne priznaje kao genocid, i to je diplomatski diskretno saopštila.

Vični diplomatiji, kako ih je bog dao, Šefik i Bisera naprosto nisu shvatili da riječ „masakr“ nije omaška, nego pouka.

Izvor: Sve o Srpskoj