Dževad Galijašević, ekspert u borbi protiv terorizma, u kolumni za časopis "Pečat" ponovo se dotakao Bakira Izetbegovića i njegovih veza sa islamskim fundametalizmom, kao kočnicom bonjeg život ana ovim prostorima.

Tekst Dževada Galijaševića prenosimo u cjelosti:

"Izetbegović je vlastiti narod stavio na raskrsnicu na kojoj je svaki izbor pogrešan", a svaki put stranputica.

Početak novog mandatnog perioda, nakon održanih izbora u oktobru 2018. obilježila je izjava Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika o spremnosti Republike Srpske i njega lično, da uloži sve potencijale u Evropski put Bosne i Hercegovine, ali i u pomirenje Bošnjaka i Srba kroz usaglašene kompromise nacionalnih elita i stranaka.

Odgovor Udružene bošnjačke desnice i ljevice iz Sarajeva stigao je brzo. Na izjavu o dobrim namjerama odgovorili su blokadom inplementacije izbornih rezultata i ucjenom da se novi Savjet ministara neće birati dok god se ne usvoji godišnji akcioni plan MAP, a koji praktično znači nastavak NATO integracije Bosne i Hercegovine.

Amanet

Nastavilo se ratnohuškačkim izjavama Bakira Izetbegovića i najavom apelacije Ustavnom sudu BiH koja bi sadržala zahtijev za promijenu imena Republike Srpske i dovela do njenog ukidanja, ali i do stavljanja van snage Dejtonskog mirovnog sporazuma. Očito je da se "Princ islamizma" ne odriče one Bosne, koju mu je amanet ostavio otac, a na koji često ukazuje i kućni prijatelj dinastije Izetbegović, predsjednik Turske Erdogan. Svoju politiku Bakir sprovodi uz pomoć starih i pojedinih uticajnih kadrova iz Islamske Zajednice. Na prvom mjestu je to Šefik Džaferović, zloglasni šef CSB Zenica od 1994-1996. u vrijeme kada su počinjeni najteži ratni zločini. Danas je on novi član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjačkog naroda i persona zadužena za blokade.

Kako god, tri člana Predsjedništva BiH, kao što znamo, otputovala su u Brisel i sa funkcionerima Evropske Unije postigla dogovor o evropskom putu BiH koji je potpuno odvojen od "slučaja atlantskih integracija". Posebno je zajednička izjava o nužnosti primjene izbornih rezultata izbora svih izvršnih i zakonodavnih tijela BiH otkrila značaj i dimenzije velike i važne pobijede Milorada Dodika u Briselu.

Isto veče oglasio se novi i drugačiji Bakir Izetbegović: "Gospodin Dodik je jedan robusan, sposoban političar, drzak, hrabar, koji polako isprobava dokle može ići, vrijeđajući OHR, američkog ambasadora, odlikujući ratne zločince, pozivajući Srbiju da podrži otcjepljenje Republike Srpske. To su nezamislive stvari na koje se polako svi naviknu. Sad gospodin Dodik očekuje da mi podržimo čovjeka koji će biti njegov instrument u Vijeću minsitara (Zoran Tegeltija op.a.), a otvoreno kaže da neće raditi po Ustavu i zakonu. Vrijeme je da podvučemo crtu i kažemo da ne može tako. Svi će napraviti neki kompromis. Ono što očekujemo od srpske strane jeste ni manje ni više nego da se drže Ustava BiH i zakona", poručio je Bakir Izetbegović na zajedničkom javnom servisu BHT.

Malo ko bi povjerovao da je Bakir Izetbegović sposoban izgovoriti ovakve riječi. Ali kad zaduvaju vjetrovi sa Zapada, Sarajevo zna šta mu je činiti.

Pitanja se nižu, od toga zašto je Zapad ranije nije uticao na štetni, antiustavni i antievropski kurs sarajevske politike do toga zašto je razvijao politiku koja podstiče mržnju, održava opšte muslimanske stereotipe o islamofobiji i antiislamskom neokolonijalizmu?

Riječ je o geopolitičkim potrebama i sebičnim ekonomskim interesima. U svijesti većine zapadnjaka, odbacimo iluzije, istorija BiH i etno-religijskih odnosa u njoj, u najboljem slučaju, predstavlja tek gomilu neodređenih pojmova, beskorisnih  saznanja, propagandistički kreiranih floskula i parola; oblikovanih u ratu za potrebe  obavještajnog, vojnog i ekonomskog pohoda razvijenih zapadnih zemalja na Balkan. Savremene ideološke predstave o "ruskoj prijetnji" i navodno aktivnoj ulozi srpskog naroda u njoj, postale su, za zapadne vlade i medije, zgodan način da se identifikuju različite politike i grupe kao destruktivne a da se, istovremeno, ekstremistički režim u Sarajevu amnestira fundamentalizma i podrške terorističkim grupama.

Ali ako je ovo i lako razumijeti, potrebu istaknutih Sarajlija da slijede taj kurs, nešto se teže može pojmiti.

Njih ne dotiče činjenica da su, u tom gradu svi nesretni, da već odavno ne vole nikoga drugačijeg, čak ni istog ili sličnog; da su zaboravili stvarati  bilo šta vrjedno a da se zbog onoga što čine svim narodima i ljudima u zemlji ne osjećaju nimalo krivim.

Ta priča datira iz pamtivjeka "od Kulina bana i dobrijeh dana" do Osmanske Turske, Austro-Ugarske, Kraljevine Јugoslavije preko endehazije i silnih ustašluka -nestašluka, "handžar divizije", do Tita i Alije. Uvijek je čaršijski sluga bio samo sluga.

U današnjim vremenim dinastija Izetbegović je povela vlastiti narod na raskrsnicu na kojoj je svaki izbor pogrešan a svaki put stranputica - ćorsokak. Vratiti se nazad na put saradnje sa srpskim narodom, racionalno i potpuno preispitujući odnose, prije rata i poslije njega te formulisati politiku razvoja države koja ne postoji bez suverenosti i samostalnosti na međunarodnom planu, znači učiniti jedini ispravan korak u budućnost za koji Bakir Izetbegović nije sposoban a ni voljan, sam. Sem ukoliko ga ne podstaknu vjetrovi sa Istoka i Zapada.

Izvor: "Pečat"