Tekst profesora Blagojevića prenosimo u cijelosti:

Ima jedan slučaj iz Međunarodnog suda pravde koji je, iako se ne odnosi neposredno na nas, od i te kakve važnosti za nas. Radi se o Savjetodavnom mišljenju koje je taj sud, kao najviša sudska instanca Ujedinjenih nacija, dao 25. februara 2019. godine, u predmetu broj 1164.

Radilo se o zahtjevu Generalne skupštine UN iznijetom u njenoj Rezoluciji broj 71/292, kojom je od Međunarodnog suda pravde zatraženo savjetodavno mišljenje o tome da li je proces dekolonizacije Mauricijusa bio zakonito okončan u smislu međunarodnog prava.

Za pravilno razumijevanje ovog pitanja neophodno je podsjetiti na to da je Republika Mauricijus (ostrvska država u jugozapadnom dijelu Indijskog okeana, oko 855 km istočno od Madagaskara, a 2.000 km od obala istočne Afrike) stekla nezavisnost 1968. godine i postala država članica UN-a.

Međutim, tokom pregovora sa Mauricijusom o njegovoj nezavisnosti, Velika Britanija je za sebe samovlasno izdvojila 58 udaljenih mauricijuskih ostrva, poznatih kao Arhipelag Čago, i ostavila ih pod svojom upravom.

Ta britanska uprava nad navedenim arhipelagom nastavljena je i nakon nezavisnosti Mauricijusa 1968. godine i traje sve do danas.

Upravo iz tih razloga Generalna skupština UN je svojom Rezolucijom broj 71/292 od Međunarodnog suda pravde zatražila savjetodavno mišljenje o tome da li je proces dekolonizacije Mauricijusa bio zakonito okončan u smislu međunarodnog prava.

Postupajući po tom zahtjevu Međunarodni sud pravde je 25. februara 2019. godine dao svoje mišljenje u kojem je veoma jasno naveo da, prema međunarodnom pravu, proces dekolonizacije Mauricijusa nije zakonito dovršen u pogledu Arhipelaga Čago i da je Velika Britanija pod obavezom da okonča svoje upravljanje nad tim arhipelagom, što će reći da okonča svoje upravljanje i nad tim dijelom teritorije Republike Mauricijus.

Najzad, istim mišljenjem Međunarodni sud pravde je, u bitnom, odlučio i da su sve druge države članice UN-a pod obavezom da sarađuju sa UN kako bi se okončalo ovakvo upravljanje Velike Britanije.

Ovakvo postupanje Međunarodnog suda pravde je veoma važno za sve nas ovdje u Republici Srpskoj i BiH, s obzirom na razloge koje je Međunarodni sud pravde dao za takvo svoje savjetodavno mišljenje, a koji su u potpunosti primjenjivi i na kolonijalno upravljanje nad BiH koje u kontinuitetu od 26 godina vrši nekoliko država, među kojima i Velika Britanija, putem pravno nepostojećeg tzv. Savjeta za primjenu mira, njegovog tzv. Upravnog odbora i brojnih visokih predstavnika.

Ta mašinerija je, suprotno međunarodnom pravu i Ustavu BiH, sebi dodijelila pravo da upravlja BiH, kao da je ona njihova kolonija, a ne međunarodno priznata država članica UN-a, pa su tako svojim multilateralnim ugovorom iz Bona (decembar 1997. godine), kojeg su maskirali kao navodne Bonske zaključke, za koje ih ne ovlašćuje nijedan izvor prava na svijetu, navodno ovlastili visokog predstavnika da ovdje u BiH nameće svoju volju kao ustav i zakon.

Sve to je flagrantni oblik kolonijalnog upravljanja nad BiH, baš kao što i Velika Britanija kolonijalno upravlja nad Arhipelagom Čagom.

Upravo podvrgavajući to nezakonito upravljanje sopstvenoj analizi, Međunarodni sud pravde je u slučaju ovog arhipelaga u svom savjetodavnom mišljenju od 25. februara 2019. godine između ostalog istakao nekoliko činjenica od ključne važnosti na koje sažeto ukazujem u nastavku, jer su važne i za kolonijalno vladanje OHR-a nad nama.

S tim u vezi treba imati u vidu da Međunarodni sud pravde u ovom slučaju u obrazloženju svoje odluke polazi od, i sve vrijeme se drži, prava naroda na samoopredjeljenje, a to pravo po prirodi stvari u sebi sadrži i pravo naroda da sam ili putem institucija svoje države, to jest suvereno, odlučuje o svim pitanjima od važnosti za njegov život, a ne da to nad njime čine druge države ili pojedinci.

To je sama esencija imperativnog opšteg načela suverene jednakosti država, koje je tako jasno propisano Poveljom UN-a.

Ono je vrhovni zakon u odnosu prema svakoj državi i svako suprotno postupanje, od strane bilo koga, znači gaženje Povelje UN i prava naroda na samoopredjeljenje.

Dakle, Međunarodni sud pravde u paragrafu 146. svog savjetodavnog mišljenja u ovom predmetu podsjeća na svrhu UN-a, a to je poštovanje načela jednakosti (jednakih prava), to jest one suverene jednakosti država, i prava naroda na samoopredjeljenje.

Polazeći od toga, Međunarodni sud pravde dalje ukazuje (paragraf 148) da iz obaveze poštovanja načela jednakosti i prava naroda na samoopredjeljenje, Povelja UN-a čak i tzv. nesamoupravnim teritorijama (kakva je u konkretnom slučaju Arhipelag Čago) omogućuje pravo da upravljaju same sobom.

Ovaj stav Suda je od ključne važnosti. Naime, ako nesamoupravne teritorije, a to su sve one teritorije koje nisu države, imaju pravo da same sobom upravljaju, onda to pravo tim prije važi za svaku državu članicu UN.

Јer, to je jasno propisano najprije članom 2. alineja 2. Povelje UN, prema kojoj UN počiva na načelu suverene jednakosti svih država njenih članica, a zatim je dopunjeno odredbom člana 2. alineja 7. Povelje UN, koja propisuje da ništa u toj Povelji na daje ovlašćenje UN-u, a to znači ni bilo kojoj drugoj državi, da se miješaju u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnjoj nadležnosti svake države.

Međunarodni sud pravde u savjetodavnom mišljenju u slučaju Arhipelaga Čago dalje ističe (paragraf 153) da Rezolucija Generalne skupštine UN-a broj 1514 sadrži iskaze normativnog karaktera, kojima afirmiše da svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje i da proklamuje "neophodnost brzog i bezuslovnog okončanja kolonijalizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama".

Apostrofirah ove riječi zato što su one apsolutno aktuelne i primjenjive na nas ovdje u BiH.

Naime, kada Međunarodni sud pravde s pravom ističe neophodnost, bolje reći obavezu, brzog i bezuslovnog okončanja kolonijalizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama, on se time ne fokusira samo na slučaj Arhipelaga Čago, već se ta obaveza treba ispunjavati generalno, u svim drugim slučajevima, s obzirom na to da kolonijalizam ima brojne oblike i manifestacije.

Nesumnjivo je da je vladanje nad BiH od strane država članica tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, kao i vladanje visokog predstavnika koje počiva na tom Savjetu, jedan od oblika i manifestacija kolonijalizma, s tim što to nije vladanje nad nekom nesamoupravnom teritorijom nego nad državom članicom UN-a, čime su evidentno zgažene sve norme međunarodnog javnog prava, jer nijedna od tih normi to ne dozvoljava.

Naprotiv, svaka od njih to više nego jasno zabranjuje i smatra teškom povredom načela suverene jednakosti država, a time i teškom povredom međunarodnog prava.

Sve to, u bitnom, ističe i Međunarodni sud pravde kada u predmetnom savjetodavnom mišljenju između ostalog objašnjava (paragraf 158) da se načelo samoopredjeljenja definiše kao potreba da narod slobodno izrazi svoju volju.

Nema slobodnog izražavanja volje od strane naroda ako mu umjesto toga drugi, pa još u suverenoj državi članici UN, nameću svoju volju kao ustav ili zakon.

S obzirom na prethodno izloženo, ne čudi što je Međunarodni sud pravde u predmetnom savjetodavnom mišljenju zaključio da kontinuirana kolonijalna uprava Velike Britanije nad Arhipelagom Čago predstavlja pogrešan akt koji povlači njenu međunarodnu odgovornost kao države, ili, kako to sud kaže u službenoj verziji na engleskom jeziku: "...it follows that the United Kingdom's continued administration of the Chagos Archipelago constitutes a wrongfull act entailing the international responsibilitiy of that State".

Citirana rečenica Međunarodnog suda pravde je od presudne važnosti i za okončanje kolonijalnog ponašanja prema BiH od strane visokog predstavnika i država članica tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH i njegovog tzv. Upravnog odbora.

Kako, na koji način? Pa jednostavno tako što ako Velika Britanija krši međunarodno pravo, a Međunarodni sud pravde je upravo tako odlučio, time što ne poštuje pravo naroda na samoopredjeljenje, jer Velika Britanija, a ne taj narod, upravlja nekom nesamoupravnom teritorijom, onda Velika Britanija i sve ostale države članice tzv. Savjeta za primjenu mira, kao i svi visoki predstavnici, još gore postupaju kršeći suverenitet BiH kao države, time što nam oni određuju i nameću šta će ovdje biti ustav i zakon.

Vjerujem da Međunarodni sud pravde nije bio svjestan kako je ovim svojim savjetodavnim mišljenjem osudio kolonizatorsko ponašanje Velike Britanije (i OHR-a) ne samo prema Arhipelagu Čago, već i prema nama ovdje u BiH.