U razgovoru za rusku TV stanicu “Meč” pričao je o trenutnim sankcijama koje trpe ruski sportisti, pa se prisjetio vremena kada je Jugoslavija bila na udaru.

– Početak raspada Jugoslavije desio se 1991. godine, kada sam igrao za Budućnost iz Podgorice. Na utakmice smo išli uglavnom autobusom i prolazili kroz različite republike Jugoslavije. Bilo je jasno da se nešto mijenja i da ide naopako. Počela su da se javljaju nacionalistička osjećanja i problemi. Dobro smo to osjetili. Negdje su nas normalno dočekivali, a negdje su bacali kamenje na autobus. Znali smo da smo Budućnost i da smo iz Crne Gore. Država je bila u veoma lošem stanju. Svi su znali da se neće dobro završiti.

Raspad SFRJ i jugonostalgija

Prisjetio se i stanja u društvu poslije raspada SFRJ.

– Teška vremena. Inflacija je bila toliko ogromna da kada se ide u restoran, ručak je koštao jednu cijenu, a kada završiš sa jelom, drugu cijenu. Litar benzina je poskupio 10 puta u danu. Ujutro bi koštao pola njemačke marke, uveče pet maraka! Ali tada je generalno bilo teško naći benzinsku pumpu koja bi vam natočila gorivo u auto. U prodavnicama nije bilo ni toalet papira.

Grof je priznao da je i danas jugonostalgičar.

– Jugoslavija je najbolji dio mog života. Imali smo veliku državu, dobar život, ljudi su imali posao. Izgrađene su fabrike. Do 90-ih smo živjeli veoma dobro. Ne sjećam se sukoba na nacionalnoj osnovi. Uostalom, ja sam služio vojsku u Hrvatskoj, 18 mjeseci u artiljeriji, bilo je Slovenaca, Bosanaca, ostalih. I svi smo imali normalan odnos. Sada su to za nove naraštaje sve strani narodi. A za mene je to tada bila sva naša zemlja. Raspad je za mene bio veoma jak udarac. Možda ćete naći mnogo ljudi koji će vam reći da im je bilo loše u Jugoslaviji. Ali pamtim je kao svoju rodnu zemlju. I dalje se osjećam i smatram Jugoslovenom.

Iz Podgorice došao je u Beograd, 1992. godine potpisao je za Crvenu zvezdu, koja je godinu ranije osvojila Ligu šampiona.

– Ta generacija je bila jedna od najboljih u istoriji Crvene zvezde. Klubu je 1992. zabranjeno da igra utakmice u evropskom takmičenju u Beogradu, pa smo igrali ili u Budimpešti ili u Sofiji. Da smo igrali kod kuće, ponovo bismo osvojili Ligu šampiona. Taj tim je takođe bio veoma jak, ali poslije sankcija i zabrane igranja u evropskim takmičenjima skoro svi igrači su prodati. Otišli su u velike timove.

NATO agresija

– Dobro se sjećam, jer sam to i sam osjetio. Bombardovali su ne samo Beograd, već i Podgoricu, gdje sam živio. U jednom trenutku sam osjetio da se kuća trese. I svaki sljedeći put sam tako saznao da je počela nova serija bombardovanja. Imamo tvrdoglav narod, pa se niko nije krio. Iako je bilo zastrašujuće, jer se nije moglo odgovoriti. Mi jednostavno nismo imali takvo oružje kao oni. Tako da su mogli da rade šta hoće. NATO je bombardovao aerodrom u Podgorici, ali je tada bilo i civilnih žrtava. U selu Murino ubili su troje djece. To je bila najstrašnija priča ikada. Jer djeca su djeca.

Ruski novinari pitali su Grofa da li je ljut na SAD i NATO zbog bombardovanja.

– To nije ljutnja, to je mržnja. Samo mrzite ove zemlje. I poslije 30 godina i dalje ostaje. Znam da ih mnogi ljudi ovdje ne vole, te zemlje koje su učestvovale u bombardovanju. Ljudi razumiju i znaju da bi to mogli da ponove. Uvijek mogu.

Govorio je potom Grof o sportskim temama, o tome da li je nagovarao Artema Dzjubu da dođe u Crvenu zvezdu.

– Pokušao sam da razgovaram sa njim i pričam o Crvenoj zvezdi, ali nisam uspio da stupim u kontakt. Htjeli su ga, bili su ozbiljno zainteresovani. Vidjećemo kako će sada igrati u Turskoj. Dzjuba je rođeni pobjednik! Osoba koja uvijek želi da pobjeđuje, radi za tim. Sjećam se jednog događaja sa njim. U Rostovu sam htio da ga promjenim u 86. minutu, a on je vidio da mu je upaljen broj na sudijskom semaforu i počeo je da mi maše: “Ne mjenjaj me, hoću još da igram.” Ostavio sam ga na terenu. Nije postigao gol, ali je pokazao karakter. I to cijenim.

Fudbalski san je ostvario trenirajući Crvenu zvezdu sa kojom je bio šampion. Koji je sljedeći cilj?

– Nedavno sam shvatio da sam zadovoljan kada vidim kako neki igrač napreduje, raste. Želim sada da obučavam mlade ljude, da im pomognem da postanu bolji – zaključio je Božović.

Otkrio je Božović koje trenere u Rusiji posebno cijeni.

– Pratim Karpina u Rostovu. Imamo sličnu trenersku filozofiju. Rostov igra lijep fudbal. Karpin je dosta napredovao posljednjih godina. Plus, pratim Jokanovića u Dinamu. Igrali smo jedan protiv drugog kada sam ja bio u Crvenoj zvezdi, a on u Partizanu. On je jak trener.

Kada ga je ruski novinar pitao planira li povratak u Rusiju, Grof je odgovorio:

– Za sada bih volio da se malo odmorim. Potom je na red došao set ličnih pitanja, govorio je Božović o svom prvom braku sa ženom iz Holandije, sa kojom ima dva sina. O tome zašto su se rastali. – U Evropi je više individualističkog pristupa, tamo je svako za sebe. Znate, kod nas, na primjer, ako nekome treba pomoć, onda ćete vi to učiniti, daćete mu novac, zauzećete se za njega. Oni to nemaju. Oni ne shvataju da je to moguće. Ne znam, možda je njihov način razmišljanja ispravan, ali ja sam drugačije vaspitan – zaključio je Božović, piše Sportal.