Nema osobe koja posljednjih par godina nije imala bliski susret sa smrdibubom. Taj neplanirani kontakt se najčešće završi i propratnim neugodnim mirisima, za koje nam biolog Mihajlo Stanković pojašnjava odakle one u tolikom broju, kakve gasove ispuštaju i da li su opasni za ljude.
"Prvo moramo da znamo da je to jedna jako velika grupa insekata koja u Srbiji broji nekoliko stotina, možda čak i hiljadu vrsta. One naseljavaju kopnena i vodena staništa. U gradovima se najčešće pojavljuju štitaste ili mirisne stenice, za koju bi većina ljudi reklo da su smrdibube iako su to ustvari mirisi", navodi stručnjak.
One nisu porijeklom iz Evrope, kaže Stanković.
"One su došle na naše tlo kontejnerom, brodom sa dva različita kontinenta, iz Azije i Sjeverne Amerike. Odgovara im klima, da se razvijaju i tazmnožavaju. Nemaju prirodnog predatora koji bi regulisao njihovu brojnost pa neometano polažu jaja, a u toku jedne godine mogu da imaju i nekoliko generacija. To znači da ženka može i do tri puta da se pari i položi jaja tokom godine. U toku jednog polaganja može da snese do 100 jajašaca, otuda tolika masovnost", objašnjava biolog.
U zavisnosti od vrste, zavisi i mehanizam odbrane.
"To što mi osjetimo kao miris, to su isparenja, uljaste kapljice koja ona izbaci u odbrani. One podsjećaju oblikom na srednjevjekovne štitove, one preko svojih kanala izbace tečnost na površinu tijela, obično su to lako ispaljive komponente, aldehidi, ketoni ili neka druga hemijska jedinjenja koja lako isparavaju, a mi to osjećamo kao neprijatan miris", kaže Stanković i dodaje da su u pitanju male koncentracije koje ne mogu da utuču na zdravlje ljudi.
"Mnogo više ga aktiviraju kada je uhvatimo, zbog prisustva stresa. Ne bi trebalo da ih ubijate, dovoljno samo da ih izbacite napolje metlom, ubrusom, krpom. U suprotnom, one će pronaći šupljinu u kojoj mogu da opstanu preko zime na pet, šest stepeni", zaključuje sagovornik Kurira.
