Uprkos korektnim odnosima koje su imali Tito je nervirao Kastra koji mu je zamjerio raskošan način života te ovisnost o beskrajnim užicima u hrani, piću, skupoj odjeći i beskrajnim zabavama.

Mediji su pisali da je Kastro, koji se odijevao skromno kako bi pokazao bliskost sa radnicima i seljacima, smatrao da nije ispravno što se Tito ponaša kao da je "treći po redu nasljednik britanske kraljice".

Pored različitih pogleda na stil života, Kastro je Titu zamjerio jer je na neki način izdao revoluciju prodavanjem oružja Fulgenciu Batisti. Inače, Batista je bio siva eminencija u razdoblju od 1933. do 1940. godine na Kubi. Od 1940. do 1944. bio je predsjednik, a drugi put se na vlast popeo kroz puč, vladavši od 1952. do 1959. godine.

Pored ovoga, analitičari navode da postoji još jedna razlog zbog kojeg dvojica lidera nisu bili pretjerano bliski. Naime, njihov odnos se može povezati s mentalitetima jer je Tito bio stari revolucionar srednjoevropskog kova koji je imao potrebu za promocijom.

To je ujedno i razlog zbog kojeg se Tito nikada nije odrekao svog nakita, skupih odijela i kompletnog luksuza koji ga je okruživao. Na drugoj strani Kastro je bio klasničan latinoamerički revolucionar.

Zanimljiva je priča i o upoznavanju Broza i Kastra. Njih dvojica upoznali su se 1969. godine u zgradi Ujedinjenih nacija tako što je kubanski predsjednik prišao Titu kojeg je u tom trenutku izuzetno poštovao. Ubrzo nakon toga uslijedili su bilateralni sastanci na Brionima i u Havani.

Jugoslavija i Kuba održale su dobre odnose uprkos tome što su Tito i Kastro imali različite stavove 1979. godine na Samitu nesvrstanih u Havani i to na pitanju odbrane izvornih načela nesvrstavanja.

Pojedini analitičari smatraju da je neslaganje bilo inscenirano kako bi Jugoslavija dobila podršku SAD-a, a Kuba podršku Rusije. Ipak, Kastro je bio je jedan od rijetkih političara koji nije prisustvovao Titovoj sahrani.

Piše Mladen Arnautović.. Zašto se Kastro nije pojavio na sahrani?

"Prilika je da spomenem još jedan događaj vezan za Titovu posjetu Latinskoj Americi. Plan je, naime, bio da on tokom ove turneje posjeti i Kubu – pripreme su bile obavljene, naša prethodnica je bila u Havani i Santjagu, na čelu sa Berislavom Badurinom, da bi utanačila sve detalje. Međutim, Kastro je iznenada otputovao u Moskvu. Tito je, bez obzira na insistiranje kubanskih zvaničnika, otkazao putovanje na Kubu smatrajući da bez Fidela nema svrhe da tamo svraća. Bila je to još jedna demonstracija odnosa između Tita i Kastra. Sličan „incident“ desio se naime i 1969. godine u Njujorku kada kubanski lider nije došao na ugovoreni sastanak s jugoslovenskim predsjednikom već se, bez prethodne najave, istog dana vratio u Havanu.

Za Titovu latinoameričku turneju, ali i za izostavljanje Kube, u Havani je među diplomatma vladalo veliko interesovanje. Tim povodom sam bio  gost u nekolicini ambasada, između ostalog i švajcarskoj koja je zastupala i američke interese na Kubi.

I u narednom periodu najčešće sam putovao u Panamu – zbog izbora, povremenih političkih kriza... Više puta sam boravio i na Jamajci, između ostalog sam imao i intervju sa premijerom Mišelom Menlijem. Putovao sam takođe kao izvještač i u Gvajanu i Kostariku.

Početkom 1980, nakon nepunih godinu i po dana provedenih u redakciji u Beogradu, ponovo sam u Havani kao stalni dopisnik. U međuvremenu sam u jesen 1979. kao član Tanjugove ekipe bio na Šestom samitu čiji je domaćin bila Kuba koja se našla na vrhuncu svog međunarodnog uticaja. U Africi je još uvek predstavljala respektivnu silu, u Centralnoj Americi je njen uticaj bio u porastu naročito nakon pobjede  sandinista u Nikaragvi. Na samitu su se suočila dva koncepta nesvrstanosti – Tito i Kastrov, radikalniji  i ekstremniji, prvenstveno antiamerički nastrojen. Ostaće upamćeno da je Titu ovo bio prvi boravak na Kubi, ali i poslednji sastanak na vrhu na kome je jednoglasno usvojena rezolucija o priznanje Titu za njegovu ulogu i doprinos  u razvoju pokreta. Kubanci nisu bili oduševljeni ovim priznanjem.

Sticajem okolnosti ali i godina, Havana je bila posljednja od sedamdeset zemalja koje je posjetio tokom četiri i po decenije a ujedno i oproštaj od lidera nesvrstanih zemalja. Hroničari su zabilježili da se on  tokom proteklih decenija sastao sa oko 350 šefova država ili vlada. (Obavio je 169 državničkih posjeta – prvi je na tom spisku Egipat (19 puta), SSSR (13), SAD (4)...). 

Nekoliko mjeseci kasnije, u maju 1980. Kastro je još jednom iskazao svoj odnos prema Titu. Izostao je sa njegove sahrane uz kratko obrazloženje da ne može napustiti zemlju „iz bezbjednosnih razloga“. Došao je  međutim sa bratom Raulom u našu ambasadu gdje su se obojica upisali u knjigu žalosti. Tom prilikom on je autoru ovih redova dao kurtoaznu izjavu u kojoj je podvukao Titovu ulogu u borbi protiv fašizma i u pokretu nesvrstanosti.     

Pozadinu Kastrove odluke objasnio je ambasador dr Živojin Jazić u svojim sjećanjima  „Moj pogled na diplomatiju“. On kaže: „Bio je to dogovoreni lagerski stav da na sahranu ne idu prvi sekretari partija... No, sve je „pokvario“ Brežnjev, jer je u zadnji čas odlučio da ode na sahranu, vjerovatno, kada je saznao da Hua Kua Feng ide, pa nije želio da Kinezu prepusti prvenstvo. Odmah su i drugi lagerski lideri iz Evrope pronašli slobodno vrijeme, tako da je prvobitna zamisao propala. Kada sam posjetio K.R. Rodrigeza, prije njegovog odlaska na sahranu, bio je vidno zbunjen ovim obrtom o kome oni, očigledno, nisu bili ranije obavješteni...“ Titov dugogodišnji savjetnik Blažo Mandić ovako je ocijenio taj odnos dvojice državnika: Mislim da je Kastro cijenio Tita više nego što je bio spreman da to javno kaže. I obrnuto: Tito je vidio Kastra pod kapom Kremlja, više silom prilika nego Fidelovom vlastitom voljom. Razmimoilaženja na političkom  nisu se manifestovala i na privatnom planu."

Mladen Arnautović je rođen 1940. godine u Gnionici kod Modriče. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a radni vek je proveo u novinarstvu. Bio je urednik nedeljnika Naši dani i Oslobođenja, direktor NIP Mladost, glavni i odgovorni urednik Tanjuga od 1984. do 1991, kada je podneo ostavku. U Havani je kao dopisnik Tanjuga proveo sedam godina. Tokom novinarske karijere imao je intervjue sa Titom, Kastrom, Torihosom, Honekerom, Husakom, Jaruzelskim… Autor je knjige „Kuba, crveni vulkan Kariba“. Iz nove knjige Mladena Arnautovića “Sjećanja umjesto zaborava - Autobiografske i novinarske bilješke” koja je objavljena pre dve godine, XXZ magazin ekskluzivno donosi nekoliko delova