Bobi Rouds, Italijan američkog poijrekla, nekada maneken i glumac u italijanskim vesternima, svake jeseni u Oplanićima kod Kraljeva, gdje je kupio imanje i kuću, peče lozovaču, obožava kajmak i divno se slaže sa komšijama koje ga cijene i vole.
U Oplanićima ga svi znaju kao Bobija, nasmijanog i vrijednog komšiju drugačije boje kože koji, kažu, ne dopušta da propadne ijedan plod, već svemu što može nađe namenu ili način da ga iskoristi.
Bobi je rođen u San Francisku, otac mu je bio Amerikanac, majka Italijanka. Srpski zet postao je sedamdesetih godina kada se u Italiji, gdje su oboje počinjali svoje manekenske karijere, zaljubio u lijepu Vrnjčanku sa kojom je dobio sina i kćerku.
Sa bivšom suprugom je prvi put došao u tadašnju Jugoslaviju, a tast i tašta dočekali su ga, kaže, kao sina. Zavolio je jednostavan život, ljude, srpsko selo. „Zov krvi“ ili „zov otadžbine“, kako smatra Bobi, genima predaka sa majčine strane, vratio je, na neki način, u njenu domovinu i kćerku, i sina, jer se kćerka udala se za Kraljevčanina , a sin je oženio Aranđelovčanku.
"Srbija je bila u ratovima i problemima, ali ljudi ovdje nalaze način da lijepo žive i čak i loše stvari proživljavaju uz osmijeh", ističe Bobi.
"Predivna je Vrnjačka Banja, odakle je moja bivša žena, to je turističko mjesto, puno gostiju, ali mene je nešto „vuklo“ u Oplaniće, selo u koje sam prvi put došao u malu vikendicu koju je ovdje imao moj zet ", prisjeća se Bobi, koji dodaje da je poslije toga i on kupio omanju seosku kuću.
Srbe Bobi, kako navodi, voli zbog neposrednosti, gostoprimljivosti, zbog toga toga što ga svi zovu svojoj kući, a nigdje gdje je do sada živio to nije slučaj. Zamera nam što kao narod puno psujemo, ali shvatio je to, kaže, kao način da se ljudi na neki način prazne i zato – razume. U mane nam ubraja neodlučnost u poslu, sporost, nedostatak poslovnosti.
