Zamislite situaciju da ste nerotkinja i da vaš muž zbog toga u kuću dovede drugu ženu koja će mu roditi djecu kako bi se loza produžila. A vi ostanete samovoljno pored tog istog muža i njegove nove žene i odgajate djecu koju niste rodili kao svoju. Sigurno vam se steže u grudima od same pomisli na to, možda vam se plače, možda proradi nevjerovatan bijes. A znajte da je to nekada bio običaj, u narodu poznat kao podruga.
A podruga je upravo situacija koju smo zatražili da zamislite. Čest je bio običaj na Kosovu i Metohiji baš tu gdje, nažalost, žena nije mogla da rodi, a gdje se znalo da je do nje. Tada su one pristajale na kompromis, na suživot sa drugom ženom da bi obje imale djecu – i ona koja rađa i ona koja ne može da rodi kako bi i na njenom krilu ta djeca rasla. Knjigu po motivima pomenutog običaja imena "Podruga" napisala je Nataša Terzić, rođena u Metohiji, koja je ponesena sudbinama svojih sunarodnika iz južne pokrajine, sve teškoće, ali i uzvišenosti tih žena pretočila u jedno životno i poučno štivo.
Nama je do tančina objasnila kako je izgledao život obojen, za današnje prilike, neprihvatljivim običajima. Koliku žrtvu su podnosile žene koje su pristajale da prag njihove kuće pređe druga, da legne na njenu stranu kreveta i sa njenim mužem zasnuje porodicu koju ona sama nije mogla.
"Podruga je prvo opisana u Bibliji gdje Sara dovodi Agaru Avramu zato što je mislila da neće imati djecu, ali sa 90 godina rađa Isaka po Božijem obećanju. Od pamtivijeka je taj običaj postojao, ali je u nekim kulturama bio više zastupljen, a u nekima manje. Na Kosovu i Metohiji se održao do '80-ih godina prošlog vijeka", priča za "Žena.rs" Nataša.
Ona je sebe, kao udata, stavila u kožu tih žena i shvatala kolika je žrtva podnijeta da bi prezime jedne porodice nastavilo da živi među potomcima.
"Koliko je to strašno, a i veličanstveno u isto vrijeme da neko potre sebe, a u stvari je sebe uzvisio. To je ta beskompromisna sveta ljubav u kojoj se neko žrtvuje kao što se Isus Hrist žrtvovao za nas. Žrtvuješ se za dobrobit drugog i ne tražiš ništa zauzvrat", priča.
Najčešće kada dođe druga žena prestaje intimnost sa prvom zbog straha od grijeha, od skrnavljenja. Bilo je različitih gledanja na te stvari, ali neko ko je htio da ispoštuje običaj baš kako nalaže, razvodio se od prve žene, ali bi ona ostajala u kući socijalno zbrinuta. Muškarac više nije spavao sa njom.
"Ona njemu više nije bila žena, dobila bi status "sestre" ili "sluškinje". Naravno da je bilo i muškaraca koji su spavali i sa jednom, i sa drugom ženom, ali ja sam se trudila da opišem situacije u knjizi, između dva svjetska rata, inače, u kojima su se muškarci i žene doslovce držali običaja. Nisu željeli da oskrnave bračnu postelju da djeca koje se rode ne budu od Boga obilježena i kažnjena - objašnjava Nataša.
Obje žene su brinule o djeci, a čest je bio slučaj da su one, koje nisu mogle da rode, više branile djecu, štitile od batina, više ih čuvale od rođenih majki. Bile su zaštitnički nastrojene. Bolja im je bila maćeha nego majka. Vjerovatno zašto je ona, koja nije mogla da rodi, bila toliko željna djeteta. Iz jedne takve porodice potekla je i Natašina strina.
"Imala sam 10 godina kada je strina došla u našu kuću i bila sam začuđena i zbunjena kada mi je rekla da ima i majku i maćehu. Objasnila nam je da njen otac nije mogao sa njenom maćehom da ima djece, pa je u kuću došla njena majka koja je rodila nju i njenog brata. A mi, djeca, iz bajki smo naučili da su maćehe zle. Prvo smo je pitali da li je maćeha prema njoj bila stroga, da li je grdila, a strina nam je odgovorila da joj je bila bolja nego majka. Štitila je, majka joj je bila stroga - ispričala je i primjer iz svoje porodice i na objasnila da su joj se nakon čitanja knjige javili i mnogi ljudi iz Crne Gore, Hercegovine, Šumadije, ali i Vojvodine da posvjedoče da je i u ovim krajevima postajao ovaj običaj. Samo ne toliko izražen kao na Kosovu i Metohiji.
O tome se u pomenutim dijelovima Balkana pričalo sa snebivanjem i sramotom.
"Kada sam i komunicirala sa porodicama, oni su se snebivali, vjerovatno zato što su nailazili na osude. Kod nas na Kosovu je to bilo normalno, mi smo živjeli na vjetrometini. Jako se osjećalo kada neka kuća nema djecu. Kao da fali zub u vilici – vidno je bilo, falilo je - na kraju nam objasnila Nataša Terzić (49).
