Postoje određeni ljudi koji vas privlače, a koji su jednostavno otrovni, bez obzira da li se radi o ozbiljnoj vezi ili pukom zabavljanju. Kada je riječ o njima, postoji nezasita neodoljivost na način da su vam uvijek tako blizu, ali ipak van dohvata.
To je kao da se stalno hvatate za niti nade koje su pred vama, ali ipak na kraju vaši prsti prolaze kroz njih, ne nalazeći bilo šta za šta bi mogli da se uhvate. Pored njih uvijek padate i to nije prvi put da ste tako nešto uradili, a ni posljednji. Volite kada se ime te osobe pojavi na displeju vašeg telefona. Sve biste dali da vidite njen osmjeh.
Obožavate način na koji vas ta osoba gleda kada ste sami. Ipak, gledajući u njene oči shvatate da ne dobijate odraz koji biste želeli da vidite. Tu ne postoji povezanost, već nailazite na osećaj udaljenosti koji vam govori da ta osoba nije uz vas niti će ikada da bude, bez obzira koliko vi to žarko želite. Ta osoba može da vam kaže da ste predivni i vi želite da u to vjerujete, jer vas te riječi dodiruju na način koji može da se definiše dvojako: i kao zadovoljstvo i kao bol. Dio vas traži taj bol koji vam dotična osoba zadaje.
To je uvrnuti ciklus u kojem idete naprijed i nazad od te osobe, a ne možete da se zaustavite da joj se trčeći ne vratite zbog svih mogućnosti za koje ste ubjeđeni da vas čekaju. "Možda će ovoga puta da bude drugačije", govorite sebi sa namjernom naivnošću. Znate da to neće biti tako, ali ipak zatvarate oči pred činjenicama. Problem kod osobe koja uvijek bude povređena je što se donošenje odluka ne zasniva na racionalnom razmišljanju. Vi savršeno dobro znate šta se dešava, kakve će da budu posljedice i zašto to nije dobro po vas.
Svjesni ste da postoji razlika između nekoga ko vas tretira kao prioritet i nekoga ko vas tretira kao opciju. Obično, racionalnost na kraju ipak pobijedi, ali često je potrebno određeno vreme da se to desi. Vaše emocije vam bacaju golu istinu u lice, jer se previše lako predajete želji da ponovo budete u zagrljaju osobe koja vas je toliko puta povredila. To se može da se posmatra kao slabost i emocionalna nezrelost, što donekle i jeste tako.
Često su nam govorili da se ne zadovoljavamo ničim manje od onoga što zaslužujemo. Pa, zašto onda to radimo? Da li nas prepuštanje iskušenju i odustajanje od lične snage u korist nekoga ko nas dovoljno ne cijeni čini slabima i nedovoljno emocionalno zrelima? Možda nas to samo čini više “ljudskima”, ranjivijima, tvrdoglavijima, sve odjednom.
Emotivna povređenost jedno je od najintimnijih iskustava koje možete da doživite s nekim, odnosno od strane nekoga. Ona se dešava i najsnažnijima među nama, jer svi imamo osjećanja i sjećanja koja nismo spremni da pustimo. Međutim, iako možda ne možete da kontrolišete kako se osjećate, svakako možete da kontrolišete način na koji vas neko tretira. Koliko god mi želeli da se neko promijeni zbog nas, ta osoba se nikada, realno, neće promijeniti.
Važno je da to prepoznate i shvatite. Postoji tako mnogo stvari koje možete da tolerišete, a rješenje leži u prepoznavanju ličnih granica i onoga što želite samima sebi. Naravno da nije lako kada spoznate da klizite u stare, poznate obrasce. Ali, na kraju, vaša sreća je u vašim rukama.Neki ljudi, bez obzira koliko vas privlače, nisu vredni vaše žrtve. Neka vam to uvek bude na umu.
