S tobom su trajala djetinjstva, i dalje traju. Sati čitanja i uživanja u tajnama, emocijama, strastima, avanturama - to sve sada ulazi u Panteon. S tobom smo sanjali, s tobom ćemo i dalje sanjati, kazao je tadašnji predsjednik Francuske Žak Širak 24. jula 2002. godine, na proslavi dvjestote godišnjice Diminog rođenja, kada je njegov pepeo prosuo u mauzolej pariskog Panteona.

Porijeklo, djetinjstvo i obrazovanje

Aleksandar Dima rođen je 1802. godine u Viler Kotjeu na sjeveru Francuske kao jedini sin Tomasa Aleksandra i Mari-Lu Elizabet Labore. Tomas Aleksandar rođen je u francuskoj koloniji Sent Dominik, a bio je sin francuskog plemića i generala markiza Aleksandra Antoana i robinje afro-karipskog porijekla Mari-Seset Dima.

Otac je mladog Aleksandra kao dječaka doveo u Francusku, gdje se školovao u vojnoj školi i kasnije pridružio vojsci. Prezime Dima je uzeo od majke, nakon što je prekinuo kontakt s ocem. Do 31. godine stekao je čin generala, te postao prvi vojnik afričkog porijekla s tim činom u istoriji francuske vojske.

Aleksandar Dima po završetku srednje škole upisao je pravni fakultet u Parizu, ali je njegov život krenuo u sasvim drugom smjeru.

Karijera

Dok je radio za vojvodu Luja Filipa, Dima je počeo da piše članke za časopise i pozorišne komade. Njegova prva predstava "Anri III i njegova suđenja" nastala je 1829. godine. Sa samo 27 godina susreo se s pozitivnim reakcijama publike i kritike. Zato je naredne godine napisao predstavu "Kristin", koja je vrlo brzo postala popularna.

Godine 1830. učestvovao je u revoluciji zahvaljujući kojoj je svrgnut kralj Šarl X i na prijesto došao Dimin prijatelj Luj Filip. Tokom prvih pet godina njegove vladavine stanje u državi je bilo haotično. Vladali su neredi među nezadovoljnim republikancima i siromašnim radnicima.

Međutim, početkom industrijalizacije poboljšalo se stanje i u ekonomiji. Prestanak cenzure štampe pomogao je da Dima postane jedan od najznačajnijih i najtraženijih pisaca u Francuskoj.

Poslije nekoliko vrlo uspješnih pozorišnih komada, počeo se baviti pisanjem romana. Premda ga je privlačio pomalo ekstravagantan način života, zbog kojeg je trošio više nego što je zarađivao, pokazao se kao vješt poslovan čovjek - naime, prvih nekoliko romana većinom je objavljivao u dijelovima. Osnovao je studio u kojem su pisci pisali na stotine priča, ali je svaku lično čitao, dorađivao i objavljivao.

Romani "Grof Monte Kristo" i "Tri musketara" svakako su najčuveniji i najpopularniji, ali ne treba zaboraviti ni dva nastavka dogodovština D'Artanjana i njegovih drugova Atosa, Portosa i Aramisa - "Dvadeset godina kasnije" i "Vikonta od Braželona". Svoje mjesto u svjetskoj književnosti zauzimaju i veliki romani kao "Kraljica Margo", "Četrdeset pet čuvara", "Kraljičina ogrilica", "Crna lala"...

Popularnost njegovih romana se prenijela i na druge evropske zemlje, te su prevođeni na engleski, španski, italijanski i mnoge druge jezike. Od toga je zarađivao velike sume novca, ali je često bio na ivici bankrota jer je novac trošio na raskošan život i brojne ljubavnice - njegovi savremenici su zapisali da ih je bilo čak 40.

Na imanju Le Port Marli, nedaleko od Pariza, 1846. godine je sagradio seosku kuću u kojoj je napravio svoj studio. Gosti su mu bili poznanici i prijatelji, ali i brojni stranci koji su iskorištavali njegovu velikodušnost. Dvije godine kasnije, suočen sa velikim finansijskim poteškoćama, rasprodao je cjelokupnu imovinu.

Pisao je u širokom spektru žanrova, smatra se da je tokom života objavio više od 100.000 stranica različitih tekstova. Na putovanjima u Španiju, Italiju, Njemačku, Englesku i Alžir pisao je svoje utiske, te ih objavljivao u vidu putopisa. Nakon što je kralj Luj Filip svrgnut s prijestola, a Napolen III izabran za prvog predsjednika Francuske Republike, Dima je pao u nemilost.

Zbog toga, ali i velikih dugova koje je napravio u Parizu, 1851. godine otišao je u Brisel, zatim se 1859. godine preselio u Rusiju. Živio je u Sankt Peterburgu, Moskvi, Kazanu, Astrahanu i gruzijskom Tbilisiju. Svoje avanture s putovanja pretočio je u popularne putopisne knjige. Kada je 1861. godine Viktor Emanuel Drugi Italiju proglasio kraljevinom, Dima se preselio na Apeninsko poluostrvo. Učestvovao je u pokretu za ujedinjenje Italije, osnovao i vodio časopis "Nezavisnost", te se družio sa revolucionarom Đuzepeom Garibaldijem.

Dima se u Pariz vratio 1864. godine, te je objavio putopisne knjige o Italiji. Uprkos aristokratskom porijeklu i velikom književnom uspjehu, često se suočavao sa diskriminacijom zbog boje kože. Zato je 1843. godine napisao kratki roman pod nazivom "Žorž", koji se bavio pitanjima rase i posljedicama kolonijalizma. Čovjeku koji ga je vrijeđao zbog njegovog afričkog porijekla Dima je odgovorio: "Otac mi je bio mulat, djed mi je bio crnac, a pradjeda majmun. Vidite, gospodine, moja porodična loza započinje tamo gdje vaša završava."

Privatni život

Dima je vodio buran život. S književnim uspjehom dolazio je novac, a samim tim je i njegova naklonost prema raskošnom životu i brojnim ženama rasla. Godine 1840. oženio se glumicom Idom Ferie, ali s njom nije imao djecu.

Poznato je da je iz vanbračnih veza imao najmanje četvoro djece. S krojačicom Meri-Lu-Ketrin Labej  1824. godine dobio je sina Aleksandra. S Belom Kreslamer Dima je 5. marta 1831. godine dobio kćerku Mari-Aleksandrine Dima, a sa Emeli Kordie kćerku Mikaelu. Dima je imao i sina Henrija Bauera, ali ime njegove majke nije poznato.

S piscima Viktorom Igoom, Šarlom Bodlerom, Eženom Delakroa, Onoreom de Balzakom i Žerardom de Nevalom, Dima je jednom mjesečno pušio hašiš u jednom pariskom hotelu.

Posljednji dani i nasljeđe

Aleksandar Dima preminuo je 5. decembra 1870. godine, šest mjeseci nakon svog 68. rođendana, a njegovo tijelo je pokopano nedaleko od porodične kuće, da bi, kako smo na početku priče naveli, 2002. godine njegovi ostaci bili preneseni u pariski Panteon.

Iza sebe je ostavio na hiljade djela koja su prevedena na više od stotinu jezika. Na temelju njegovih knjiga nastalo je preko 200 filmova. Smatra se jednim od najčitanijih francuskih autora svih vremena.

Djela Aleksandra Dime danas se proučavaju u mnogim školama i fakultetima širom svijeta. Mnogi kolekcionari su uspjeli da sakupe neobjavljene rukopise francuskog pisca koji se nalaze u muzejima, a seoska kuća u blizini Pariza u kojoj je napisao mnoga djela je obnovljena i pretvorena u muzej, koji svake godine posjeti nekoliko stotina turista iz cijelog svijeta.

Citati

* Sva ljudska mudrost može da se svede na dvije riječi - čekanje i nada.

* Svi za jednog, jedan za sve.

* Kako to da su djeca toliko inteligentna, a odrasli toliko glupi? Mora da je do obrazovanja.

* Onaj ko čita zna mnogo, onaj ko zapaža zna još više.

* Sreća je kao palata iz bajke koju čuvaju zmajevi. Moramo da se borimo kako bismo je osvojili.

* Žene su nemilosrdne prema ljudima koje ne vole.

* Ništa ne uspijeva tako kao uspjeh.

* Čast je poštovanje onoga što dugujemo drugima, a posebno onoga što dugujemo sebi.

* Ne cijeni novac ni manje ni više nego što vrijedi. On je dobar sluga, ali loš gospodar.

* Samo onaj čovjek koji je osjetio krajnji očaj može osjetiti krajnju sreću.

Najpoznatija djela

"Tri musketara" (1844)

"Dvadeset godina poslije" (1845)

"Kraljica Margo" (1845)

"Vitez Crvene kuće" (1845)

"Grof Monte Kristo" (1845-1846)

"Četrdeset pet čuvara" (1847)

"Kraljičina ogrlica" (1849-1850)

"Crni tulipan" (1850)

"Grofica De Šarnu" (1853-1855)

"Zlatni razbojnici" (1857)