Nesumnjivo je da će taj podatak biti korišten u propagandne svrhe terorista pri regrutovanju i radikalizaciji mladih pristalica raznih militantnih grupacija, a cijela ta situacija mogla bi se opisati terminom 'blowback' (o ovom kontekstu, najbolji prevod bi bio bumerang ili kontraefekt), piše u svojoj obimnoj priči za Politico novinarka Carla Power.

Obavještajna tematika

Ona je ujedno autor knjige „Home, land, security: Deradicalization and the Journey Back from Extremism“, a koja kroz životnu priču izvjesnog Bryanta Neala Viñasa obrađuje puno širu problematiku, a to je integracija radikalizovanog pojedinca u društvo.

Termin Blowback opisuje, u rječniku obavještajne tematike, situaciju kada se kao rezultat tajnih (vojnih) operacija dogodi neka neželjena posljedica, a skovan je od strane CIA-inog analitičara 1954. po uspješnom izvršenju državnog udara u Iranu koji su američke i britanske tajne službe potaknule kako bi srušile godinu dana ranije izabranu demokratsku vlast Mohammada Mossadegha.

Dotični je nacionalizovao naftnu industriju čime je razljutio britanske big-business korporativne interese, a što je dovelo do njegovog pada. Dugoročno, blowback situacije s Mossadeghovim rušenjem bio je dolazak ajatolaha Homeinija na vlast te iranska talačka kriza 1980., a kao blowback se može posmatrati i pomaganje te naoružavanje fundamentalističkih mudžahedina za vrijeme sovjetske invazije na Avganistan 80-ih godina, a koji su godinama kasnije oružje usmjerili na svog pokrovitelja - SAD.

Upravo je sve to dovelo do najdužeg, netom završenog i izrazito mučnog rata u Avganistanu i širem bliskoistočnom području. 

Borba protiv terorizma, koju su spremno razglasili Bush mlađi, Tony Blair i njihovi jastrebovi, borba je protiv nevidljivog protivnika, koja je od novog milenijuma iziskivala nova sredstva. To su za Pentagon bili dronovi-ubojice, bespilotne letjelice koje su mogle likvidirati protivnike bez (većih) ljudskih gubitaka. Administracija Busha ju je inicirala, Obamina ju je dodatno raširila, dok ju je Trumpova koristila praktično u svakom polju neprijateljskih aktivnosti. Organizacije za ljudska prava i vojni analitičari dugo su tvrdili da ciljani napadi američkih bespilotnih letjelica u Jemenu, Somaliji, Iraku, Pakistanu i Avganistanu proizvode savremene verzije blowbacka ili kontraefekta. Naime, mnogo je civilnih žrtava takvih napada na višerangirane pripadnike terorističkih ćelija, a njihovi bližnji nerijetko su pojedinci koji generalno nemaju ništa protiv Amerikanaca. Odnosno, barem ne do tog trenutka. Tada to postaju radikalizovani, zakleti protivnici američkog intervencionizma koji se pridružuju militantnim organizacijama u želji za osvetom.

Radikalni fanatik

Četvorica dron-pilota veterana američkih vazdušnih snaga 2015. godine pisali su predsjedniku Baraku Obami, izjavljujući da su "ova administracija i njeni prethodnici izgradili program ubilačkih dronova koji je jedna od najrazornijih pokretačkih snaga za terorizam i destabilizaciju u cijelom svijetu".

Bivši američki diplomata u Jemenu procjenjuje da za svaki tamošnji napad bespilotnom letjelicom koji ubije operativca Al Kaide, Amerikanci stvaraju između 40 i 60 novih neprijatelja.

Nadalje, da su napadi dronovima kontra-produktivni, indirektno kroz statistiku tvrdi i penzionisani pukovnik u vazdušnim snagama, Erik Goepner, saradnik na CATO Institutu, koji kaže kako se u zemljama koje je napala vojska SAD-a godišnje izvrše 143 teroristička napada više u odnosu na ostale države. U zemljama u kojima su snage SAD-a koristile napade bespilotnim letjelicama, zabilježeno je 395 terorističkih napada više u odnosu na druge države. Čak je i Bushev antiteroristički mag, Richard Clarke, upozoravao kako će "napadi dronovima stvoriti generacijske američke neprijatelje".

Upravo je jedan takav bio Bashir al-Amriki, Bashir Amerikanac. Kao mladi radikalni fanatik sletio je 10. oktobra 2007. u Lahore (Pakistan), zatim stigao do Pešavara i ubrzo se pridružio grupi Shah-Shab, povezanoj s talibanima i pakistanskom tajnom službom ISI.

Ali, ubrzo je shvatio da ga njegovi ratni drugovi koriste kao žrtvu u svojim internim konfliktima za resurse. Kad je shvatio da njegovu grupu kontrolira ISI, odlučio je pobjeći glavom bez obzira, ne želeći raditi njihove prljave poslove. Htio je poginuti kao mučenik u samoubilačkoj misiji, ali je odbijen te se početkom 2008. našao u sjevernom Waziristanu u Afganistanu, gdje se pridružio drugoj radikalnoj skupini. Ubrzo je shvatio da je riječ o Al-Kaidi, koja mu se prestala činiti kao fenomen o kojem je gledao na YouTubeu, s hrpom ljudi obučenih u crno dok paradiraju kalašnjikovima. Život je u Waziristanu zapravo bio dosadan.

Gubio bi dane čekajući na misiju

Gubio bi dane čekajući na misiju, razgovarajući s drugim borcima i jedući krompir i rižu. Povremeno bi uhvatili BBC te slušali izvještaje iz zapadnog svijeta, na primjer o kandidaturama Obame i McCaina za predsjednika SAD-a. Svoje suborce nije smatrao nikakvim vampirskim ubicama kakvim ih je svijet prikazivao, nego šmokljanima i knjiškim moljcima. Bogatiji volonteri mogli su si priuštiti bolju hranu te specijalizovane terorističke treninge, dok je on odradio tri osnovna kursa - osnovni trening, teorija raketnih oružja i teorija eksploziva. Učio je rastaviti kalašnjikov te sastavljati bombe "za dobro jutro". Stigao je juli te 2008. i dobio je zadatak - minobacački napad na američku vojnu bazu u Avganistanu. Međutim, prvog dana radio-vezist nije stigao, a drugog dana rakete nisu dobacile do baze te je operacija prekinuta.

Jednog dana, on i nekolicina militanata putovali su Waziristanom te su stali u sirotište na čaj. Nedugo nakon njihova odlaska, dron je bombardovao sirotište, a na vijesti o događaju u Bashiru se nešto slomilo - taj ga je napad razljutio.

Ubrzo potom našao se u društvu višeg komandanta Younisa al-Mauritanija. Predlagao mu je nekolicinu ideja za terorističke napade - to je bilo bombardovanje Walmarta ili postavljanje trening kampova u Peruu, ali nešto treće će al-Mauritaniju zapeti za uho - bombardovanje željezničkog čvora Long Island (LIRR), koji je žila kucavica gdje se spajaju mnogi vozovi koji idu za Manhattan. Više od samog broja mrtvih, mogućnost napada koji bi paralizovao ekonomiju grada za neko vrijeme bila je privlačnija za islamističkog komandanta. Bashir mu je precizno skicirao ključna i najnaseljenija područja Long Islanda, ali od te akcije ipak neće biti ništa.

Prao suđe i vozio kamione

Bashir će, čekajući novu 'sezonu borbi', biti uhapšen u Pakistanu od strane tamošnje policije koja ga je predala Amerikancima. Potom je iz vazdušne luke Bagram u Avganistanu prebačen u SAD, gdje je supervizor njegova slučaja bio agent FBI-a, Don Borelli. On je po slijetanju FBI-jevog aviona u Newburgh upoznao pravog Bashira - njegovo ime je bilo Bryant Neal Viñas. Taj dio priče o njemu takođe donosi Politico.

Rođen je 1982. godine u na Long Islandu, u katoličkoj porodici od strane oca inženjera, porijeklom iz Perua te majke iz Argentine. Kada je imao 14 godina, otac je napustio majku, koja se nekoliko godina kasnije odrekla skrbništva nad njim. Useljenje s ocem i maćehom samo je stvorilo još veće napetosti, a neko je vrijeme živio u svom automobilu. Završio je srednju školu, a počeo je pohađati kurseve na tehničkom fakultetu, no njih na kraju nije završio. Šest mjeseci nakon terorističkog napada 11. oktobra, zahvaćen žarkim domoljubljem, prijavio se u američku vojsku kao tehničar za nabavku naftom, ali je otišao nakon tri sedmice. Otpušten je, a kao objašnjenje se navodi da se nije uspio prilagoditi životu u vojsci. Put do osuđenika za terorizam do 'titule' najvećeg američkog obavještajnog izvora o Al-Kaidi bio je još jako dugačak.

Radio je poslove vozača kamiona, viljuškara i perača auta, a svoje slobodno vrijeme ispunjavao je boksom. Prvi put se susreo s islamom u trgovačkom centru Long Island, nakon što je flertovao s djevojkom. Kad ju je pozvao van, rekla je da ne može, jer je njezina obitelj rekla da muslimani ne bi trebali izlaziti. Bryan se počeo raspitivati o islamu; pakistanski prijatelj dao mu je dječji bukvar o tome, a privučen disciplinom redovnih molitvi, izbjegavanjem svinjetine i alkohola te naglaskom na održavanju snažnog tijela, poigrao se idejom obraćenja. Čak je postio za vrijeme Ramazana u znak solidarnosti s muslimanima. Jednog dana svratio je u džamiju kako bi dao donaciju za ramazan. Dok je stajao na ulazu, pozvala ga je grupa momaka, a prije nego što je to saznao, dali su mu da izgovori šehadet, rečenicu kojom svaki musliman ispovijeda pripadnost islamu. "Sada ste musliman", rekao je čovjek. Viñas se htio obratiti, ali još nije bio spreman.

- Imao sam još mnogo grešnih stvari koje sam želio učiniti, rekao je u razgovoru s Carlom Power za Politico, prenosi Avaz.