Monahinja SPC Jovana (Sibila Ler), saznavši da je njen djeda Aleksander fon Ler komandovao i učinio zlo Srbima prilikom bombardovanja Beograda 1941. godine, odlučila je da se zamonaši.
Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Nemačkoj, postala je smerna monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Еparhiji šabačkoj.
- Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini u srpskom manastiru Soko - kaže mati Jovana. Niko me nije ni poprijeko pogledao, iako je moj djeda bombardovao Srbe!
Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala Aleksandera Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni poprijeko pogledao, niti mi je uputio bilo kakvu ružnu riječ. Prije bih rekla da osjećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osjećaj se slobodno. Mi te volimo, govorila je ona za Novosti prije nekoliko godina.
- Voljom Božjeg promisla, ja imam dvije otadžbine: Njemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina – kaže monahinja Jovana. – Kao što je po istinitim riječima Gospodnjim: “Duša pretežnija od tijela”, tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Život su joj promijenile ove riječi patrijarha Pavla
Podijeljena osjećanja o porijeklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besjedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu ljekovite, riječi: “Čovjek ne može da bira vrijeme i mjesto u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovjek ili kao nečovjek. Ma gdje bio i ma gdje živio.”
– Tada sam razumjela da čovjek kroz život i vreme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mjestu a cijeloga života traga za nekim svojim predodređenim mjestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega – priča nam mati Jovana.
– Rođena sam u staroj i uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi vjeroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Еvenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno poslije rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besjedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svjetskom ratu izvojevao najveću pobjedu: “Pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi.” Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na njemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnijev i osvetu, jer su njemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog njemačkog vojnika. To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali njemačku djecu, davali im bombone, razgovarali sa Nijemcima kao sa svojom braćom…
Zašto je Bizmarku posljednja reč na samrtnoj postelji bila Srbija
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku posljednja reč na samrtničkoj postelji bila: “Srbija”.
– Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pjesmama kao najvećem kulturnom blagu Еvrope i svijeta – priča naša sagovornica. – Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumjeti na srpskom jeziku. Savjetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uvjerili u tu svojevrsnu čaroliju umetnosti pred čijom ljepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije.
Mati Jovana kaže da je to u njoj rodilo želju da upozna “taj mali veliki narod i da se približi njegovom duhu i kulturi”. U manastiru Himelstiru kod Hildeshajma prvi put je ušla u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji, koju je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji srpski episkop za Zapadnu Еvropu i Australiju.
– To je bio neopisiv i nezaboravan događaj – sjeća se mati Jovana. – To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovijesti. Tada sam našle sebe i svoj novi dom. Na zemlji i na nebu. I ukoliko bi trebalo da označim najvažnija ili, laički rečeno, najsrećnija tri dana u svom životu, to bi bili: prvi, kad sam prihvatila pravoslavlje kao svoju vjeru. Drugi: kad sam poslije više godina iskušeničkog života primila monaški čin i svoje svetovno ime Sibila promijenila u monaško Jovana. I treće: kad sam dobila srpsko državljanstvo.
Nikad neću zaboraviti dan kada se, posle uobičajenih dugih birokratskih procedura, u mojim rukama našla draga srpska lična karta. To mi je bilo uzvišenije nego da sam dobila diplomu Oksforda ili Sorbone. I gle paradoksa! To je bilo u ono vrijeme kada su mnogi u ovoj zemlji sanjali o tome da dobiju njemačku vizu ili pasoš i da odu odavde.
Mnogi je, kaže, pitaju šta ju je tako snažno privuklo pravoslavlju. – Na prvom mjestu, ljepota pravoslavne svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja – kaže naša sagovornica. – Zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umjetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, ljepota srpske svetosavske duše i lepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Sveta tri jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržnstveno kao prava Srpkinja.
Njena neobična životna sudbina podstakla ju je da se pozabavi odnosima Srba i Nijemaca kroz istoriju. U Srbiji se, priča nam monahinja, spominje da je Stefan Nemanja u Nišu dočekao Fridriha Barbarosu na trećem krstaškom pohodu, i da je njemački vojskovođa za trpezom jeo prstima a Nemanja zlatnim escajgom.
– I to je činjenica – kaže mati Jovana. – Međutim, malo je poznato ono važnije, da je Barbarosa obolio na tom putu od teške bolesti i da ga je Sveti Sava, tada princ Rastko, iscjelio od bolesti svojom usrdnom molitvom. Veliki srpski vojskovođa Pavle Jurišić Šturm bio je njemačkog porijekla, a slavni srpski komandant Živojin Mišić bio je oženjen Njemicom Lujzom. Nikada, razumije se, ne zaboravljam onu drugu, tamnu stranu medalje, velike zločine i krvoprolića koje su njemački okupatorski vojnici u više navrata činili po Srbiji. Stidim se i lijem gorke pokajničke suze i prinosim Gospodu molitve za moje sunarodnike zbog njihovih teških zločina i nedjela.
Gospod ju je, nastavlja mati Jovana, doveo ovdje u ovu mučeničku i svetu zemlju, po kojoj je vojska njenih predaka rušila gradove i sela, pljačkala i ubijala, počinila nezapamćene zločine nad srpskom nejači, sijala strah i smrt, žarila i palila…
– Od tog plamena ostao je sada samo jedan slabačak plamičak, ja, smjerna monahinja Jovana, koja gorim kao kandilo pred ikonom Srbije i prinosim suzne molitve u znak pokajanja za sva sagrješenja njemačkog naroda, koji mi je podario fizičko trošno ljudsko tijelo, a za napredak, sreću i blagoslov mog divnog srpskog naroda u kome sam se duhovno rodila, koji mi je podario vječna i neprolazna nebeska blaga – govori mati Jovana.
– Svakodnevno blagodarim Gospodu na tom velikom daru, i srpskim svetiteljima i prosvetiteljima – Svetom Savi i Svetom vladici Nikolaju, čiji me svijetli primjeri i dijela vode i rukovode u mome duhovnom životu u pravoslavlju.
"Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole"
Jovana, kako kaže, želi da podsjeti njene drage Srbe na jednu osobinu njemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.
– Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole. Nijemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Еnglezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani… Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca.
Aleksander Ler
Njemački feldmaršal Aleksandar Ler, general-pukovnik „Luftvafe”, je čovjek koji je lično izdao naređenje Vazduhoplovnoj četvrtoj floti, da se 6. aprila 1941. godine, prvi put u istoriji bombarduju civilni ciljevi u glavnom gradu Kraljevine Jugoslavije. Tada je poginulo oko 6.000 Beograđana.
.jpg)
