Novi Zejtinlik je mjesto na kome se ćuti pognute glave. Mjesto gdje počivaju oni koji su život dali za stvaranje i odbranu Republike Srpske. Mjesto koje je nastalo tako što su te hladne zime prije 30 godina, mnogi drugi put sahranjeni.
Mjesto je ovo gdje su, nadaju se njihovi najbliži, konačni smiraj našli srpski borci, sinovi, očevi, braća, prvobitno sahranjeni u svojim mjestima koja su pripala drugom entitetu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma za mir. Više od 120 hiljada sarajevskih Srba iz Vogošće, Grbavice, Dobrinje, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Ilijaša i drugih dijelova Sarajeva gdje su bili većina, nije vjerovalo onima koji su došli sa nekim drugim zastavama. Spakovali su šta su mogli i krenuli na srpsku teritoriju, gdje je ko mogao. Mnogi od njih nisu znali gdje. Oni koji su u ratu sahranili svoje najmilije, krenuli su prema novom groblju. Mnogi su tu negdje i ostali kako bi, pored onih za kojima zauvijek tuguju, zauvijek i ostali. Sa nadom da svoje mrtve više nikada neće morati ponovo iskopavati.
Teško je slušati priče onih koji su sve to doživjeli. Zamislite samo kako li je tek njima. Roditeljima koji su sahranili dijete, djecu, brata, braću, oca, sve muške članove porodice… U Dosijeu donosimo njihove priče. Teške su, bolne, stravične.
Niko Košarac, čija su oba sina poginula istog dana, 18. januara 1994. kaže da je teško, i nikada neće prestati da bude teško. Njegov sin Spasimir je imao 23, a Milomir 20 godina.
- Imao sam ta dva sina i oba su poginula. Nemam više nikoga, ja i supurga smo sami, oni nisu bili oženjeni. To je bilo 18. januara 1994., na prvoj liniji su bili. Napad je bio i u borbi su poginuli braneći Republiku Srpsku. Mi smo ih bili sahranili u selu gdje smo živjeli, u Ilijašu, selo Luka, podigli smo ovaj spomenik, a kad je bio egzodus prenijeli smo tijela i spomenik. Ovdje smo u blizini dobili lokaciju i napravili kućicu da smo blizu groblja, da im možemo doći. Zajedno su poginuli - priča Niko, koji dodaje da je egzodus bio stravičan, te navodi da nisu znali da li će njihovo tlo biti u Federaciji.
- Kad je utvrđeno da je to područje koje će ići njima, nije moglo biti teže. To je osjećaj kao kad je sahrana bila, valja vaditi sinove iz zemlje. Pomogla je vojska i Boračka organizacija. Prebrodili smo to nekako - rekao je on.
Zejtinlik je mjesto na kome tuguje i Milanka Tomanić, rođena Đuričić. Prva četiri krsta odmah sa ulaza su od njenih – oca Borka, dva brata, Milana i Milomira, koji su poginuli u ratu, i majke, koja je preminula kasnije, ali je sahranjena kraj svojih najmilijih. Živjeli su u Vogošći prije rata. A onda je uslijedio pakao.
- Otac i stariji brat su poginuli u Vogošći, prvo otac pa stariji brat Milomir. Mlađi brat je poginuo u reonu Ozrenske ulice 1993. Jako je to teško vrijeme bilo. Nismo mogli da se pomirimo s tim da odbranjena teritorija treba da se preda njima. Mi smo se kao spremali nešto, kao da treba da izađemo u martu ali smo vidjeli da to kreće ranije, u februaru. Najteže je bilo to što mi je majka bila na prvoj liniji, ja sam bila trudna, deveti mjesec. Čekali smo kamione za stvari, bilo ih je teško naći. Užasno vrijeme. Na Sokolac smo došli prvog marta. Nismo to mogli da prihvatimo. Ja sam se porodila trećeg. Krenuli smo iz Lukavice, našla sam kamion, uspjeli smo doći do majke, jedva smo se izvukli iz Vogošće. Bošnjaci su ušli već, niko nije htio da ide tamo. Poginule nismo mogli odmah da iskopamo. Stariji brat je bio sahranjen u Vogšći, mlađi u Semizovcu a otac na Palama. Snajper je stalno gađao, nismo mogli ni da sahranjujemo svoje. Obilazili smo grob starijeg brata po noći. Preko dana nije moglo. Mi smo 18. marta iskopavali naše mrtve. Moja dva strica su išla dolje, ja sam imala malu bebu, nisam mogla. Nisam ni bila kad su ih ponovo sahranjivali. Majka mi je rekla, bolje da nisi, teža je bila druga sahrana nego prva - sa tugom se prisjeća Milanka Tomanić.
Na Novi Zejtinlik dolazi i Persa Plakalović. Dva rođena brata su joj tu sahranjena – Rajko koji je poginuo 92, i Đorđo, stradao godinu kasnije. Obojica su sahranjena u Krivoglavcima kod Semizovca. To je sarajevsko predgrađe između Vogošće i Rajlovca, naselja gdje su živjeli Srbi a koja su pripala drugom entitetu. U haosu egzodusa, i Persina mrtva braća su iskopana sa groblja i ponovo sahranjena na Zejtinliku.
- Stradala su mi rođena braća i braća od tetke. Teško je to bilo vrijeme, u Semizovcu smo bili, ne mogu ni da se sjetim ko nam je javio za pogibiju. Sahranili smo ih u Krivoglavcima a onda smo morali da prenosimo tijela kada je krenuo egzodus. Teški su to trenuci bili. Supruga od Rajka je išla tamo na groblje kako ne bi nekoga pogrešnog iskopali. Teško vrijeme je bilo, padao je snijeg, bilo je jezivo. Nije što su moja braća, ali su bili divni. Jedan od braće od tetke poginuo je u oktobru 1995., pred kraj rata, na Treskavici. Taj dan je trebao kući. Jezivo je ovo - priča Persa za našu emisiju.
Danas Novi Zejtinlik, izgrađen po uzoru na Srpsko vojničko groblje Zejtinlik u Solunu, sa svojom spomen crkvom, stoji kao vječni podsjetnik na hrabre borce koji su položili živote za stvaranje Republike Srpske. Podsjeća i na ogromnu žrtvu sarajevskih Srba i njihov egzodus.
- Spomen groblje nastalo je poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mnoge sarajevske opštine tada su pripale Federaciji i mnogi Srbi su se preselili a sa sobom ponijeli posmrtne ostatke svojih najmilijih. Opština Sokolac je dala zemljište, a drugog februara 1996. je zemljište osvećeno. Tada su se na ekstremnim hladnoćama počele sahrane na ovom mjestu. Odlučeno je da po izgledu groblje bude urađeno kao solunsko groblje Zejtinlik pa su urađeni jednoobrazni krstovi. 963 su trenutno sahranjena poginula borca - kaže Tamara Trifunović, kustot groblja Novi Zejtinli, te dodaje da je najstarija žrtva je imala 74, najmlađe žrtve sahranjene ovdje su imale 15 godina.
- Imamo i šest porodica koje su ovdje sahranile po tri člana, 33 porodice gdje su stradali otac i sin i 21 porodicu gdje su sahranjena dva sina. Imamo u jednom grobu šest lica koja su u ratnim stradanjima zajedno izgorjela na jednom mjestu, pa su svi i zajedno sahranjeni - navela je Trifunović.
Novi Zejtinlik je mjesto vječnosti, mjesto na kome se najglasnije ćuti, mjesto na kome tišina glasno odjekuje. I podsjetnik da oni koji su stvarali Republiku Srpsku nikada ne smiju biti zaboravljeni. Jer, mnogi od njih su za ovu Republiku dva puta umrli.
