"Završio sam srednju školu i trebalo je da nastavim da živim, da se zaposlim, da razmišljam o budućnosti, o nekom svom daljem životu. Nisam čak doživio ni maturu. Kad je trebalo da bude ta matura desio se rat", priča Aleksandar Mirić, zastavnik u penziji.
"To je bilo otprilike nekih 10 starješina i nekih 8 vojnika. Ja sam preuzeo ulogu obezbjeđenja glavnog štaba sa tim malim brojem ljudi", rekao je Dragan Zrnić, komandir voda u četi Vojne policije.
"Podizanjem nivoa obuke, svijesti ljudi i znanja, savladava se taj strah da se može ići dalje", rekao je Radenko Antić, veteran zaštitnog puka.
"Ponosan sam na svoje angažovanje i borbu za Republiku Srpsku", rekao je Zoran Zrnić Zrna, veteran zaštitnog puka.
A borili su se u redovima 65. zaštitnog motorizovanog puka — elitne jedinice Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Formirani 12. maja 1992, od mladih, nepripremljenih, ali odlučnih. Bez mnogo vremena za obuku, upućivani su na prve linije.
Tamo gdje je bilo najteže — bili su prvi. Branili su komandu, narod, Republiku. Njihova borba nije bila brojčana — bila je vrijednosna. Njihova hrabrost nije tražila slavu — nego opstanak.
Njihova žrtva je temelj onoga što danas zovemo Republika Srpska. Njihova žrtva nije bila glasna — ali se daleko čula. Iz tog puka, iz tog otpora, rodila se vojska. Rodila se Republika. I ostala. Zahvaljujući njima.
Glavni štab Vojske Republike Srpske bio je smješten u tri skromne montažne barake. Tu, bez raskoši, donosile su se najvažnije odluke. Na kilometar i po dalje, duboko pod zemljom, nalazilo se tajno komandno mjesto — kapaciteta 500 ljudi, opremljeno za život i rad bez izlaska punih šest mjeseci. Obuke su bile surove. Testirala se ne samo fizička snaga, već i volja. Tu se nije rađao samo vojnik — tu se stvarao duh borca.
Jedinica je nastala kao profesionalna formacija, osnovana još 1990. godine po naredbi generala Veljka Kadijevića. Ljudi koji su je činili bili su obučeni, posvećeni i disciplinovani, spremni da odgovore najzahtevnijim zadacima. Iako su kasnije u jedinicu dolazili i dobrovoljci i rezervisti, njen temelj bio je profesionalizam i visok standard vojničkih sposobnosti.
Zaštitni puk Glavnog štaba VRS imao je veoma skromne početke, a tokom 1992. i 1993. muku je mučio sa popunom ljudstva, što je neminovno uticalo na njegovu borbenu gotovost i mogućnost izvršavanja zadataka.
Godina 1992. bila je teška i presudna. U tim uslovima, 65. zaštitni puk bio je popunjavan vojnicima iz svih krajeva, ali je jedinica prolazila kroz brojne izazove — od dezerterstva pojedinaca do neriješenih životnih pitanja starješina. Ipak, uprkos svemu, borbeni moral ostao je visok. Puk je hrabro dejstvovao u zoni Drinskog korpusa i odolijevao i spoljnim i unutrašnjim pritiscima.
Kroz Zaštitni puk prošlo je tokom rata od 1992. do 1995. oko 4.500 boraca iz praktično svih područja Republike Srpske. Vojnici su provodili osam mjeseci na služenju vojnog roka, u okviru kojeg su doživljavali vatreno krštenje, kao i osam mjeseci u rezervnom sastavu, tokom kojih su već postajali prekaljeni ratnici.
Neke je rat zatekao daleko, u tišini tuđih gradova. Ali kad je zemlja pozvala, vratili su se bez razmišljanja — da stanu uz svoje, tamo gdje je bilo najpotrebnije.
Uprkos ogromnim naporima i zamoru boraca, Puk je hrabro i odlučno ispunio sve zadatke, ne posustajući ni u najtežim trenucima. Čak i kada je bataljon vojne policije — najznačajnija jedinica puka — bio na prvoj liniji fronta, ostali su nepokolebljivi. Zahvaljujući njihovoj požrtvovanosti i disciplini, komandant i Glavni štab VRS imali su potpunu zaštitu i mogućnost da organizuju odbranu bez ikakvih smetnji. Borbe su bile žestoke i nemilosrdne.
Na djelu je uvijek bila izuzetna hrabrost i požrtvovanost u najtežim trenucima rata. Tokom NATO bombardovanja 1995. godine, odbranjeno je važno komandno mjesto, zbog čega su lično od komandanta, generala Ratka Mladića, dobijane zaslužene nagrade.
Iako su godine rata ostavile duboke rane i nezaboravne traume, pamte se i oni rijetki, ali dragocjeni trenuci ljudskosti, bratstva i nade. U oklopu straha i borbe, znali su da se nasmiju, da podijele hljeb i zagrljaj. Pokazali su da čak i u najmračnijim danima, čovjek ostaje čovjek i da duša može da preživi i ono što tijelo jedva izdrži.
U najmračnijim danima rata prijateljstva u Zaštitnom puku bila su svjetlo koje je osvjetljavalo najveću tamu. Stvorili su vezu koja je preživjela i najžešće udare. Danas, iako je rat davno završen, bratska ljubav i odanost žive i dalje, podsjećajući ih na nepokolebljivu hrabrost i zavjet da nikada neće zaboraviti jedni druge.
A borili su se u redovima 65. zaštitnog motorizovanog puka — elitne jedinice Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Formirani 12. maja 1992, od mladih, nepripremljenih, ali odlučnih. Bez mnogo vremena za obuku, upućivani su na prve linije. Tamo gdje je bilo najteže — bili su prvi. Branili su komandu, narod, Republiku. Njihova borba nije bila brojčana — bila je vrijednosna. Njihova hrabrost nije tražila slavu — nego opstanak. Njihova žrtva je temelj onoga što danas zovemo Republika Srpska. Njihova žrtva nije bila glasna — ali se daleko čula. Iz tog puka, iz tog otpora, rodila se vojska. Rodila se Republika. I ostala. Zahvaljujući njima.
