Sprska pravoslavna crkva i njeni vjernici slave sutra Svetog Đorđa, praznik u narodu poznat kao Đurđevdan. Prate ga brojni običaji, a jedan se vezuje za dan prije crvenog slova.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana bere zelene graničice pa njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, kao i kapije. A sve kako bi godina bila berićetna pa se kaže: "Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".
Ponegdje je običaj da se ovakvo kićenje obavlja na sam Đurđevdan prije zore, a u pojedinim krajevima i tokom dana, pred praznik kada se odlazi u obližnju šumu i livadu i beru razne travke.
Pletu se i vjenčići od "đurđevskog cveća": đurđevka, mliječike i drugog, pa se i oni stavljaju na kapije i ulazna vrata kuće. Ti vijenci bi trebalo da stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.
Neki prave krstove od lijeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama, "da bi se sačuvali od grada".
Običaj je i da uoći Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah stavlja drijen, pa zdravac i na kraju grabež i crveno jaje, odnosno čuvarkuću koja je ostala od Vaskrsa, to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se svi redom umivaju ovom vodom:
- djeca - da budu zdrava kao drijen,
- djevojke – da se momci "grabe" oko njih,
- stariji – da ih služi zdravlje
- domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana.
Na Đurđevdan treba požuriti i u rano jutro izaći na polja gdje se bere cvijeće i druge travke. Đurđevdansko cvijeće je: đurđevak, mliječika, maslačak i od njih treba isplesti vjenčiće kojima se kite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni“, pa se u narodu kaže: “Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ovi vjenčići treba da ostanu na vratima preko cijele godine, sve do sljedećeg Đurđevdana.
