Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici 3. oktobra obilježavaju dan posvećen svetom Jevstatiju ili Еvstatiju, zaštitniku lovaca, šume i gore.
U životopisu Sv. Jevstatija, nalazimo da se u mladosti zvao Plakida, i da je živio od 70 do 120 godine poslije Hristovog rođenja, u Rimu.
Bio je strastveni lovac i vojskovođa u vrijeme cara Tita i Trajana. Legenda kaže da, polazeći jednom u lov na hrišcanski praznik Veliki petak, naiđe u šumi na jelena. Božijom pomisli pojavi se svetao krst među rogovima jelena i dođe mu glas Gospodnji pozivom da ode svešteniku hrišćanskom i da se pokrsti.
Plakida pojavom posluša, ode i pokrsti se, zajedno sa ženom i dva sina. Na krštenju dobi ime Jevstatije. Nakon toga vrati se ponovo u šumu na isto mjesto gdje mu se pojavio jelen i kleknuvši zablagodari Bogu što ga je priveo Hristovoj istini. U taj čas ponovo je čuo tajanstven glas koji mu predreče njegovo stradanje. Odmah zatim Jevstatije tajno napusti Rim sa svojom porodicom i premjesti se u Еgipat, gdje je proveo prerušen u zatišju, petnaest godina.
Međutim pred kraj vladavine cara Trajana, napadoše Varvari Rimsko carstvo i car pošalje dva oficira po čitavoj državi da potraže vojskovođu Plakida. Božijom pomoći ga pronađe u Еgiptu i dovede u Rim.
U međuvremenu car Trajan je umro, a na presto carstva je došao Andrijan. Kada pozva car vojvodu Plakidu da prinese žrtvu on reče da je Hrišćanin i car ga odmah stavi na muke i kad mu zvijeri ne učiniše ništa, car ga zajedno sa ženom i sinovima baci u tijelo usijanog metalnog vola. Trećeg dana izvadiše njegovo tijelo mrtvo, a od žara nepovređeno i sahraniše ga.
Već u trećem vijeku po Hristovom rođenju, lovci Hrišcanski počeli su slaviti Sv.Еvstatija, kao velikomučenika i zaštitnika lova po svim oblastima Rimskog carstva i tako do dana današnjeg.
Vjeruje se da sutra treba pročitati molitvu za koje su vjeruje da će otjerati nesreću i donijeti samo sreću.
Tropar (glas 4):
Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: Njihovim molitvama spasi duše naše.
Samoubistvo je smrtni grijeh i prkos Duhu Svetome, koji život daje, kaže jedna hrišćanska bjeseda. Samoubistvo je utoliko strašniji grijeh od ubistva, što grijeh ubistva čovjek može još i pokajati, dok za grijeh samoubistva nema pokajanja. Еvo dva slučaja prevelike nevolje, u kojima bi malodušni izvršili samoubistvo, a u kojima su se sveti Božji ljudi pokazali junaci.
Sv. Еvstatije jednoga dana nađe se u ovakvom položaju: na jednoj obali rijeke bješe ostavio jednoga sina, dok je drugoga prenio na drugu obalu i vratio se da i onoga sina prenese. Došavši do sredine rijeke on pogleda na jednu obalu i vide, kako lav uhvati jednoga sina njegovog i odnese; pogleda na drugu obalu i vide, kako vuk zgrabi drugog njegovog sina i odnese. Malodušan bi se u takvom slučaju zagnjurio u vodu i učinio kraj svome životu. Еvstatije, ispunjen tugom, ne izvrši samoubistvo nego s nadom na Boga prožive 15 godina kao najamnik. I dočeka ovaj strpljivi čovjek da vidi opet svoja dva sina.
Vjeruje se i da se sutra valja prošetati po šumama i livadama, ili parkovima u njegovu čast jer će tako svakoga pratiti dobra, "lovačka" sreća.
