Jedna od onih kojoj je i poslije smrti pomogao patrijarh Pavle bila je Milena P., čija je priča još jedan dokaz patrijarhovih moći dobijenih od Boga. Naime, zahvaljujući njemu, danas je presrećna majka dječaka po imenu Pavle.
Ona je sa samo šest godina preživjela rat i morala da napusti svoje ognjište u Krajini.
- Živjeli smo u nemaštini, ali smo imali svega - ljubavi i vrijedne ruke koje su nas hranile. Nas četiri sestre smo se lijepo slagale i godine su počele da se nižu jedna na drugu. Kad sam napunila 20 godina, budući da nisam išla na fakultet i da sam ostala s majkom da vodim računa o njoj, upoznala sam svog sadašnjeg muža. Zabavljali smo se tri godine i odlučili da se vjenčamo. Moja nastarija sestra već tada je imala dijete, a mlađe su bile odveć male i za šetanje s momcima, kamoli za vjenčanje - počinje Milena svoju priču.
Dodaje da neizmjerno voli djecu i da je uvijek željela da bude majka, ali da im se nije dalo.
- Počeli smo od ljekara u našem malom gradu, a onda, kako nam tu nije bilo pomoći, išli smo dalje. Prošli smo čitavu Bosnu i Hercegovinu, pa na kraju stigli i do Crne Gore. Ništa. Krenuli smo i do Beograda. Išli smo kod najboljih ljekara, ali kao da nam se nije dalo. Prošla je prva godina, pa druga, pa treća... - prisjeća se Milena svoje golgote.
Kaže da je ostajala trudna, ali uzalud:
- Moje tijelo je odbacivalo plod poslije nekoliko mjeseci. Redukovala sam ishranu. Izbacila sam skroz šećer. Sve sam učinila da donesem naše malo biće na svijet. Ali nije nam se dalo. Kad bih vidjela drugarice kako šetaju mališane, srce bi mi se napunilo srećom, a onda bi me njihov pogled pun sažaljenja oborio i sve teže sam podnosila to. Jednostavno, ja sam najviše željela da moj čovek i ja imamo dijete. Ali nije nam se nikako dalo.
Išla je, kaže, i na razne hirurške intervencije u očajničkoj želji da postaje majka, ali sve se završavalo pobačajem.
- Ljekari su bili u čudu jer sam bila mlada i zdrava, a moj organizam, moje tijelo, odbacivao je najveću moju želju - bebu - kaže i dodaje da se potom dogodilo čudo.
Posjećivala je i manastire, molila se svaki dan. A onda je uslijedio presudni trenutak u Sabornoj crkvi, gdje je do sahrane ležalo tijelo počivšeg patrijarha, a rijeke ljudi dolazile da se oproste.
- Prolomila se vijest da je preminuo patrijarh Pavle. Osjetila sam kao da mi je neko isisao pola života. Zaputila sam se u Beograd da cjelivam to sveto biće. Tog živog sveca, koji je plijenio dobrotom i ljubavlju. I taj dugi red u kom smo stajali, tiskali se i čekali da priđemo počivavšem patrijarhu nije mi teško pao. Ljudi su stajali u tišini, kao da se jedna era završila, a počinje neka nova, neizvjesna. Stajala sam u tom redu i mislila na patrijarha, na sva dobra djela koja je učinio. I nisam bila sama. Svi oko mene su imali iste misli, bili smo velika energija koju čini hiljade ljudi, spremne da stoje i čekaju da cjelivaju omiljenog patrijarha.
Kaže da joj se, kada je ušla u crkvu, tijelo ispunilo nekim spokojem, nekim čudnim osjećajem, nečim što nikad nije osjetila dotad.
- Pozdravila sam posljednji put patrijarha i izašla. Vratila sam se kući. Poslije mjesec dana sam ostala trudna! Bila sam u šoku i bila sam sigurna da mi je patrijarh pomogao. Ne moramo vjerovati u Boga, dovoljno je vjerovati u čiste misli i ljubav koju može čovjek da pruži - zaključuje priču Milena i na kraju dodaje:
- Moj sin se zove Pavle.
(Republika)
