Branilac predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Goran Bubić smatra da optužnica protiv predsjednika i v.d. direktora "Službenog glasnika" Miloša Lukića predstavlja jedan vid ruganja Ustavu Republike Srpske.
Autorski tekst prenosimo u cijelosti:
Optužnica protiv Milorada Dodika, Predsjednika Republike Srpske, (kao i Miloša Lukića, v.d. direktora „Službenog glasnika Republike Srpske“) izvjesno predstavlja i jedan vid ruganja Ustavu Republike Srpske.
Ovo se jasno zaključuje iz činjeničnog opisa optužnice Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023.godine. Opis iz navedene optužnice u dijelu koji se odnosi na Predsjednika Dodika počinje tekstom:
„1. Milorad Dodik, kao službena osoba u instituciji Republike Srpske, u svojstvu Predsjednika Republike Srpske, koristeći ovlasti propisane članom 80. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj: 21/1992...) donio Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske... na način da je isti svojeručno potpisao, koji Zakon je usvojila Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 21.06.2021.godine i na taj način ne primjenjujući i ne provodeći Odluku Visokog predstavnika Kristijana Šmita broj: 15/23 od 01.07.2023.godine, koja Odluka je stupila na snagu tog datuma, a kojom se obustavlja zakonodavni postupak donošenja navedenog Zakona...“
U optužnici se na istovjetan način opisuje i radnja koja se odnosi na potpisivanje Ukaza o proglašenju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH koji je usvojila Narodna skupština Republike Srpske na sjednici od 27. juna 2023.godine. Kako se vidi, optužnica nije ni na srpskom jeziku, niti je dostaljena na ćiriličnom tekstu, saglasno zakonu, što je Predsjednik Dodik s pravom osporavao kao prethodno pitanje kod izjašnjenja o krivici, što je sudija zanemarila a nije trebala.
Kao što je poznato, Ustav Republike Srpske je na pravnoj snazi, uključujući i odredbu člana 80. stav 1 tačka 4 Ustava. Ovu pravnu važnost Ustava Republike Srpske potvrđuje i samo Tužilaštvo BiH u navedenom opisu, ali Tužilaštvo istovremeno ponižava Ustav i ovakvu ustavnu odredbu tvrdnjom o neprimjenjivanju i neprovođenju „Odluke Visokog predstavnika Kristijana Šmita...“ Ovakva ustavna odredba koja je na pravnoj snazi i nikada od strane Narodne skupštine Republike Srpske, kao Ustavotvorne skupštine Republike Srpske, nije obesnažena, ne može biti dovedena u pitanje „odlukom“ jednog nepozvanog i samoproglašenog stranog državljanina, kao samonaturenog „zakonodavca“. Da zanemarimo očiglednu pravnu antinomiju „donošenja“ zakona odlukama.
Navedena odredba člana 80. stav 1 tačka 4 Ustava Republike Srpske očigledno isključuje bilo kakvu protivpravnost u postupcima Predsjednika Dodika kad potpisuje ukaze o proglašenju zakona koje je usvojila Narodna skupština. Ali ovakvo nečuveno davanje prvenstva suštinski nepostojećim odlukama jasno pokazuje da se Tužilaštvo BiH ruga Ustavu Republike Srpske što niko razuman ne može prihvatiti. Ruganjem Ustavu Republike Srpske svjesno se ne samo ignorišu već i ponižavaju ustavne innstitucije Srpske, i Narodna skupština i Predsjednik Republike Srpske. Zato se ovakvom optužnicom krivično ne goni samo Predsjednik Dodik, i gosp. Lukić, već se u temelju napada ustavni poredak Republike Srpske.
Izbušeni balon
U pravnom smislu Visoki prestavnik u BiH (OHR), umjesto medijacije među stranama, za šta je jedino nadležan po odredbama Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, nepozvan se oktroisao kao sve i sja, od smjene matičara po Hercegovini i smjene najviših legalno biranih zvaničnika u BiH, do donošenja zakona i nametanja institucija koje ne predviđa Ustav BiH.
Govoreći vanpravnim jezikom, iako advokat, jer je politički rječnik iznuda Tužilaštva BiH, u neposredno poslijeratnom desetogodišnjem periodu, OHR je na de jure suverenoj teritoriji, BiH kao članici UN, suštinski vršio vlast iako nikad nije učestvovao na izborima. Ovakvo postuapanje je protivno čl. 1 Dejtonskog sporazuma koji inauguriše važnost principa Povelje UN, koji principi brane uspostavu protektorata u suverenoj državi. Kako je ovo moguće, polazeći od toga da ne postoji pravni osnov u Dejtonskom sporazumu, ostaje zagonetka koju bi trebali odgonetnuti promoteri demokratije, vladavine prava i pravne države predstavljeni u jednom broju inih ambasadora, čiji su trabanti u Tužilaštvu BiH. Sada to treba da objašnjava i DOKAZUJЕ odbrana Predsjednika Dodika, jer se olako prešlo preko presumpcije nevinosti i teret dokazivanja prebacio na odbranu, suprotno zakonu.
Sportskim rječnikom govoreći, OHR je prvobitno kao nova fudbalska lopta oko sebe okupljao domaće političke subjekte, sa sve tri strane. Brojnija strana je vjerovala u vrbovanje OHR za svoje interese centralizacije BiH, na čemu je kontinuirano djelovala, u zabludi da tako brani BiH. Druga strana, idealizirala je neutralnost OHR i uzdala se u slovo Dejtonskog sporazuma, kao nešto normalno i očekivano. Treća, malobrojnija strana su OHR smatrali kao prirodnog saveznika. Umjesto navedenih aktivnosti logičnije je bilo direktno dogovaranje strana. Na žalost, dogovaranje tri konstitutivna naroda je najčešće izostalo što je OHR izopštilo iz realnosti, predstavljajući sebe kao sine qua non u vršenju vlasti u BiH, na neograničen period, mimo propisanih nadležnosti i rokova iz Dejtonskog sporazuma. Prevedeno narodski, OHR se širio dok ne pojede sopstveni budžet, i još više. Što inače važi i za ЕU, sve više bezkičmenu tvorevinu, bezličniju i upravljenu interesima transatlanskog dubokodržavnog prijatelja, umjesto vlastitim. Ovo potvrđuje neželjen narativ – da tamo gdje počinje BiH prestaje logika - jedni i dalje drže do OHR, bivše poželjne fudbalske lopte, koja je vremenom postajala krpenjača, i napokon izbušen i izduvan balon. Koji se sad uglavnom zaobilazi ili eventualno od nekih još doživljava kao nužno zlo, umjesto ranijeg utrkivanja za loptanjem koje je nudio.
Sada taj izbušeni i izduvani balon zvani OHR pokušava da naduva američki ambasador Marfi, sa snishodljivim asistentima. Ne da bi ponovo privukao tri strane na loptanje, već u zabludi da može da reinkarnira OHR kao sve i sja, uključujući ga kao konstituenta ovog montiranog političkog procesa protiv Predsjednika Dodika i gosp. Lukića. U suštini procesa za devastaciju Republike Srpske. Bez obzira na institucionalnu nelegitimnost OHR da bude zakonodavac u BiH i personalnu samozvanost i zalutalost Kristijana Šmita, što je višestruko objašnjavano. Osim toga, ambasador Marfi istrajava na bespuću u obraćanju građanima Republike Srpske, providnim dodvoravanjem, smatrajući auditorij u Republici Srpskoj ovcama. Pričom o navodnom prijateljstvu, držeći iza leđa svilen gajtan za Predsjednika.
Blamaža
Kao što su ovdje ranije postojali poštovaoci istinskih američkih vrijednosti, koje nemaju nikakve veze sa aktuelnom američkom politikom, isto tako je danas nemoguće naći simpatizere tekućih politika rovarenja protiv Republike Srpske. Šteta koju ambasador Marfi nanosi vladavini prava i pravnoj državi, pa i prvobitnim američkim vrijednostima, i Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, teško će se sanirati. Nesporna je sila koja stoji iza ambasadora Marfija, niko razuman to ne zanemaruje. Ali je poštenije, ako se iole poštuje javnost u BiH, da ambasador tu silu javno iskaže, nego da se blamira pozivanjem na vladavinu prava.
Zar nije blamaža javno mahati nepostojećim krivičnim djelom „Kristijan Šmit“ i istovremeno govoriti kako Predsjednika Dodika treba osuditi zbog korupcije?! Pri tome ne ukazujući ni na kakve dokaze, kao što ih nije bilo ni pri uvođenju sankcija Predsjedniku Dodiku i njegovim saradnicima. U svakom slučaju izbušeni balon zvani OHR teško se može naduvati pozivanjem na silu, a pozivanjem na vladavinu prava nikako.
S druge strane, Šmit, kao Marfijev trabant, ponaša se kao da je u staklenoj posudi. Šmit ne mora nužno poštovati sebe, ali je obavezan poštovati SR Njemačku, državu koja ga je notom poslala u BiH, iako nije ni ugovorna strana u Dejtonskom sporazumu (svjedok jeste), pa bi mu koristilo da se podsjeti lekcija o poštovanju i dostojanstvu čuvenog germanskog pravnika Jeringa, ako ga je čitao. Ako ipak nije preporuka je da pročita Jeringov „Cilj u pravu“ kao teorijsku okosnicu važećeg evropskog kontinentalnog građanskog zakonodavstva i po pitanju poštovanja i dostojanstva ličnosti, koja ljude razlikuje od drugih živih bića.
Gosp. Šmitu, nije vaša volja međunarodno pravo, pa ni „međunarodno pravo“, gdje vam je dostojanstvo, makar profesionalno, poštujete li Vi sebe? Predlažemo iskreno da prestanete mlatarati nepostojećim pravom po BiH. Dakako, gosp. Šmit, kao samonazivani visoki predstavnik u BiH ostaje izbušen i izduvan balon, (ne)slavni dio sopstvenog CV-a. Moguće da ostaje i nostalgija nakon očigledno odocnjelog buđenja i saznanja da nije izgubio samo izbore, već izbora nije ni bilo.
Nastavak pravosudne farse
Uvertira pravosudne farse završena je ekspresno. Istraga je okončana prije nego je i počela jer se Tužilaštvo BiH nije bavilo relevantnom stvari na koju obavezuje zakon - da se provjeri odbrana Predsjednika Dodika. Optužnica se podigla ignorišući jedini dokaz odbrane, zapisnik sa sjednice Savjeta bezbjednosti UN od 21.7.2021.godine, na kojoj Kristijan Šmit nije izabran za visokog predstavnika u BiH. Pravna posljedica neizbora jeste da pravno ne postoje izmjene Krivičnog zakona BiH, niti krivično djelo „Kristijan Šmit“.
Onda je podignuta optužnica, prethodno protivpravno popravljana od strane sudije Ćosić Dedović, umjesto pravom dalje gurana rukama i nogama. Da je bilo objektivnosti optužnica od 22.08.2023.godine nikako nije mogla proći sudsku kontrolu, niti su prethodni prigovori mogli biti odbijeni, jer je riječ o pravnim pitanjima, a ne činjenicama koje tek treba utvrditi na suđenju. Sudska i sudijska pristrasnost je javno pokazana odbijanjem zahtjeva za izuzeće sudije Ćosić Dedović.
Po pitanju zahtjeva nepristrasnosti zanemareno je stanovište Еvropskog suda za ljudska prava koji u predmetu "Coeme i dr. protiv Belgije" konstatuje: „Ono što je ovdje bitno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da uliju kod javnosti i iznad svega kada se govori o krivičnom postupku kod optužnog. Prilikom odlučivanja da li postoji opravdan razlog za strah da sud nije nezavisan ili nepristrasan, gledište optuženog je bitno ali nije presudno. Presudno je da li se ovaj strah može smatrati objektivno opravdan...“ (slična su stanovišta u predmetima "Pullar protiv UK", zatim "Hauschilldt", "Gautrin" i dr.). Znači da u ovom predmetu Predsjednik Dodik nije proizvoljno tražio određenog sudiju, već je odbrana iznijela relevantne argumente da postupajuća sudija ne može biti objektivna ako se Predsjednik Dodik u svojstvu srpskog člana Predsjedništva BiH, po ovlašćenju iz Ustava BiH, protivio njenom profesionalnom i statusnom napredovanju da bude birana za sudiju Međunarodnog krivičnog suda.
I ona nije izabrana za sudiju. U Sudu BiH radi više desetina sudija pa zaprepašćuje ako je odbijanje zahtjeva za izuzeće navodno bilo jednoglasno, kako su izvještavali mediji.
Javnost je vidjela tok ročišta za izjašnjavanje o krivici, s jasnim sudijskim ciljem da se po svaku cijenu što manje kaže i što prije završi, pozivajući se na „formalnost“ ročišta. Kao uostalom što su olako obećanom brzinom završeni i istraga i sudska kontrola optužnice.
Nakon što je CMS Suda BiH samoprepadnut zaobišao izbor sudije Gorana Radevića odabran je sudija Mirsad Strika, kao sudija pojedinac koji bi trebao suditi Predsjedniku Dodiku i gosp. Lukiću. Prema saznanjima, sudija Strika se usprotivio odabiru s komentarom Predsjedniku Suda BiH gosp. Debevecu „da mu ne pada na pamet da sudi i presudi Dodiku“ i da „za to nađe nekog drugog bekana blećka“. Brzo će se potvrditi šta je od svega tačno.
Zakletva
Cijeneći dosadašnje radnje u ovom Marfi-Šmit montiranom političko-nepravnom postupku, kako od strane Tužilaštva BiH, tako i Suda BiH jasno se zaključuje da je pravosuđe potpuno zanemarilo da je u BiH za donošenje zakona na državnom nivou jedino nadležna Parlamentarna skupština BiH (član 4. tačka a) Ustava BiH).
Zato je nužno javno podsjetiti nosioce pravosudnih funkcija u Tužilaštvu Bi i Sudu BiH na tekst zakletve koji glasi:
„Izjavljujem da ću obavljati svoju dužnost u skladu sa Ustavom i zakonom, da ću donositi odluke po svom najboljem znanju, savjesno, odgovorno i nepristrasno u cilju sprovođenja vladavine zakona, i da ću štititi slobode i prava pojedinaca zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine.“ (član 47 (1) Zakona o visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH).
U ovoj jasnoj i kratkoj svečanoj izjavi Ustav BiH se spominje dva puta, a kao što je poznato u Ustavu BiH nema visokog predstavnika uopšte, a kamoli kao zakonodavca.
Ako se pravosudna zajednica ne vrati vrijednostima na koje se zaklela, a to je zaštita Ustava BiH, izvjesno da se u ovom političkom montiranom procesu, zasnovanom na nepostojećem pravu, ne može očekivati pošteno suđenje Predsjedniku Dodiku i gosp. Lukiću.
