"Imam jedan divan vuneni prsluk moje bake i sa uživanjem ga u ovim zimskim danima nosim. Inače, običaj je u istočnoj Srbiji kod Vlaha da se odjeća namjenjuje..." " Od nekih pokojnika garderoba mi je čak i uspomena gde me raduje, seća, evocira..." "Ja od pokojnika nisam nosio ništa, gledao sam da izbacim i zaboravim te muke..."
"Moja majka je bila zdrava i sve je to bila lepa garderoba iz Holandije što je moja sestra donosila pa što da ne uzmem..." "Sve to u kesu pa u kontejner" "Ne znam, meni ne bi bilo prijatno", samo su neki od odgovora Majdanpečana na pitanje šta bi trebalo raditi sa odjećom i ličnim stvarima pokojnika.
Na tu temu u emisiji 150 minuta TV Prve govorio je etnolog i antropolog Aleksandar Repajdžić.
"Sve zavisi od kraja do kraja, u srpskoj kulturi i narodnoj religiji sama odjeća ima jako magijsko dejstvo, košulja koja se daruje pa odjeća za dete koja se daruje i sve ostalo jesu u našoj kulturi magijski rituali. Sama odjeća u raznim kulturama se daruje, na primjer, u vlaškoj na na 40 dana daruje se pokojnikova odjeća a sam taj koji je primio odjeću predstavlja samog pokojnika na pomani odnosno daći. Toga nema, na primjer, u srpskoj kulturi.
"A na vlaškoj daći od pola godine i na godinu dana daruje se nova odjeća i kupuje se specijalno za tu priliku. Takođe, odjeća u narodnoj religiji i kod Srba i kod Vlaha ima magijski aspekt i nije dobro sahraniti tuđu odjeću s pokojnikom jer se vjeruje da će ta osoba čija je odjeća biti zavezana ili će biti bolešljiv...", kaže Repajdžić, prenosi "Kurir".
Uglavnom, odjeća se danas koristi, to je dio uspomene i kolektivnog sjećanja na našu dragu osobu i naravno da ne može da utiče na nas, ako premine neka baka pa to koriste unuci i unuke...
Šta raditi s odjećom pokojnika
"Ili da se pokloni ili nosite... Danas se garderoba kupuje na kilograme i mi smo dio potrošačke zapadne kulture a nekad to nije bilo tako. Nekad ste imali dva komada odjeće, jednu za vašar a drugu radnu i odjeća je morala da se koristi. Ne može vam odjeća ništa, to je autosugestivno, to je od čovjeka do čovjeka. Nikome ne može odjeća da naudi", smatra etnolog.
A cipele?
Ljudi bi nosili garderobu ali ne i cipele. Toga nema u srpskoj kulturi šta se radi s opancima i cipelama a iz higijenskih razloga ljudi ne bi nosili a i svko ima različito gazište.
Cipele kao cipele u pogrebnim običajima imaju veliku ulogu posebno kod Vlaha jer se pogrebnim pokrovom one ne pokrivaju da bi pokojnik mogao da hoda na onom svijetu...
Kome pokloniti
Nema veze, to je proizvoljno, a ja bih to poklonio nekom iz svoje bliže okoline ko je bio blizak s pokojnikom, cijenio ga ili najbližoj rodbini. Slučaj u našoj kulturi jeste i da se nikom ne daje nego se čuva godinama jer i na taj način i dalje vjerujemo da je on tu i da je duša vezana za neki predmet, a to su animistička vjerovanja koja su hrišćanizovana.
Kao kad neko ne dira nečiju sobu u kojoj je neko provodio najviše vremena. Toga ima i u zapadnoj kulturi, to vidite u filmovima, nije to nešto što je vezano samo za nas... Ljudi se drugačije bore sa tugom.
A krevet?
Ako je neko dugo bolovao i krevet se baca ali to je individualno...
I komad namještaja na kojem je neko preminuo i druge lične stvari a nakit uglavnom ostaje, niko se ne odriče nakita...
Uljepšavanje pokojnika na Zapadu je unosan biznis
Uljepšavanje pokojnika na Zapadu je unosan biznis i može da košta i do 3.000 evra.
Porodice su to dosad kod nas uglavnom same organizovale a danas se navodno unajmljuju i profesionalni šminkeri ali jedna od njih kaže da to dosad nije čula niti joj je ikad neko to tražio a i ne zna ni da li bi to uradila.
.webp)
