U rijetkim medicinskim situacijama, osoba može biti proglašena klinički mrtvom, a zatim se nekoliko trenutaka kasnije vratiti u život - bilo putem reanimacije ili pukim slučajem.
Nedavno je korisnik Redita u/Aidanmartin3 pitao ljude koji su doživjeli kliničku smrt da iz prve ruke podijele svoje priče: „Ljudi koji su proglašeni mrtvima i reanimirani, kroz šta ste prošli mentalno dok su vas proglasili mrtvima?“
Odgovori su bili fascinantni i jezivi. Еvo nekih od komentara sa najviše glasova:
1. „Jednom sam umro. Ne sjećam se mnogo toga, osim što je postojao vječni mrak koji je izgleda bio prijatan, ali sam takođe znao da je to kraj, pa je bolje da ne... .. Ne znam, znao sam da ne bi trebalo da idem u mrak, bio sam u mraku, ali nije trebalo da uživam, jer ako bih to previše prihvatio, umro bih. ... Bilo je to kao da zaspiš i da se nejasno sjećaš sna kada se probudiš."
2. „Moj brat je bio klinički mrtav 45 sekundi. Predozirao se Ksanakom. Iskustvo mu je promijenilo život. Nikada više nije koristio drogu. Rekao je da je vidio sebe iznad bolničkog kreveta i medicinske sestre kako rade. Rekao je dok je polako lebdio kroz krov imao je miran osjećaj bolji od bilo koje droge. On je rekao da se osjećate oslobođenim od svake brige".
3. "Umro sam od predoziranja na nekoliko minuta. Zaista nije bilo ničega. Samo crnilo i nejasan protok vremena. Bilo je to skoro kao da sam se probudio iz us*anog noćnog odmora i osjećao se kao da me konj šutnuo u grudi."
4. „Rekli su mi da sam bio mrtav tri minuta. Sjećam se tih snimaka ljudi koji govore da su doživjeli neku vrstu zagrobnog života, ali za mene je to bilo kao da spavam. Probudio sam se, rekli su mi kako sam zamalo umro, ja rekao, 'O da?' Objasnili su mi gomilu stvari, a onda su mi ponudili sir sa roštilja... I Doritos bi ponovo umro, to je samo vječni mrak, uopšte nije strašno.
5. "Moj tata je nakratko umro i rekao je da je otišao niz dugi hodnik do vrata. Kada je htio da ih otvori, osjetio je da je uvučen u svoje tijelo."
6. "Ne sjećam se ničega od tog cijelog dana. Desilo se jedno popodne. Jedino čega se sjećam je da sam se dva dana kasnije probudio u bolnici od iznenađene medicinske sestre. Ispostavilo se da su mislili da ću biti u komi."
7. „Anafilaktička reakcija na već smrtonosni ubod meduze irukandži. Procesuirao sam. Vidio sam ovo bijelo svjetlo i mogao sam da vidim sebe kako 'lebdim nagore'. Vidio sam svoju porodicu i doktore i medicinske sestre koji su brinuli o meni i vratili su se u jake bolove.
8. "Moj prijatelj je proglašen mrtvim oko šest puta, vjerujem, ali mi je ispričao samo dva iskustva. 1) Samo čisto crnilo u praznom prostoru. 2) Njihov djed im je rekao da se vrate."
9. „Dok se moja porodica opraštala od mene, sjećam se da sam vidio tri čovjeka iz senke na dnu bolničkog kreveta. Misleći da je to porodica, pitao sam 'Ko su oni?' Majka mi je rekla da su to bili anđeli, ali sam ih tamo doživljavao kao svoje mrtve rođake da me odvedu na drugu stranu. Još sam ovdje!"
10. "Ne sjećam se nijednog od njih. Tri puta su me proglašavali mrtvim i ni jednom se nisam sjetio ničega tokom smrti."
11. „Imao sam oko 5 godina kada sam skoro iznutra iskrvario od lošeg virusa. Doživio sam ono što sam mogao da opišem samo kao možda neki čudan lim između raja. Čudno je jer mislim da nisam ni imao koncept raja u tom trenutku, osim ako je to bilo nešto što sam vidio u crtanom filmu. Ali to mi je bio dokaz da život poslije smrti postoji"
12. „Osjećao sam se kao snimak mog tijela bezbjednosne kamere iz trećeg lica, zatim polako zumirao i podigao se, osjećao sam se stvarno, stvarno hladno i onda sam počeo da čujem zaista glasne zvukove kuckanja i probudio sam se u kolima hitne pomoći uz zvuk kolica poskakivajući po grubom putu. Bilo je nadrealno. Od tada se nisam plašio smrti.
13. „Osjećao sam se kao da sam u dugom tunelu, samo sam plutao i osjećao sam se veoma umorno. Sjećam se da sam zaspao i sanjao da sam u kuhinji u kući u kojoj sam odrastao, a moj tata je pripremao doručak. mogao sam da čujem vrtlog i haos na jednom kraju tunela, a na drugom kraju je bila topla svjetlost koja je bila mirna, a onda sam odjednom bio u haosu hitne pomoći.
14. "Sjećam se osećaja velikog mira, nekih flešbekova u mom životu, ali uglavnom samo izvanrednog osjećaja povezanosti. To je osjećaj koji je promijenio tok mog cijelog života."
15. „Udario me je auto. Još uvijek sam mogao da vidim okom u kome nije bilo krvi. Mogao sam da čujem sav taj metež. Osjećao sam da me tjeraju na leđa, a zatim i kardiopulmonalnau reanimaciju (KPR). Osjetio sam prvi otkucaj srca i onda je krv tekla kroz moje tijelo, i u tom trenutku sam osjetio sav bol, duboko udahnuo, a onda je sve pocrnilo."
Imao sam oko 15 godina. Popeo sam se na kuhinjske elemente da zgrabim nešto iz gornjeg ormarića, okliznuo se i pao glavom na mermerni pod. Sledeće što sam znao je da sam hodao po vodi bos. Gledam u moju gornju desnu strana i tu je jako svetlo sa rukom koja pokazuje 'dođi ovamo'. U međuvremenu, shvatam mirno i opušteno stanje koje osjećam kao najbolji dubok san i kažem sebi: 'Čovječe, ovo je super, nikad ne želim da se probudim.' Onda se odjednom trgnem i probudim se kod mame koja jecala iz sveg glasa. Očigledno sam bio ukočen, hladan bez otkucaja srca, i uspio sam da se upiškim u pantalone, piše BuzzFeed.
