Svako ko nije pratio goluba gradskim ulicama ne zna šta je nevolja. Hoćeš da skreneš lijevo, on skreće desno, ideš desno, eto ga. Ako usporiš, jedan će se sudariti s tobom otpozadi. Ako ubrzaš, nagazićeš mu na nogu jer ne planira da poleti. Zašto su takvi i zašto to rade? I zar nije čudno koliko pitanja još uvijek imamo o njima, a viđamo ih svaki dan? Ovo su najčešća od njih, uz još nekoliko zanimljivih činjenica.
Da li imaju ikakav pojam o vremenu i drugim ljudima?
Sudeći po njihovom ponašanju na gradskim trgovima, mnogi bi rekli ne. Naučnici kažu da! Možda nam se tako ne čini jer naš mozak drugačije obrađuje ove informacije, ali golubovi su prilično svjesni vremena i svoje okoline.
Sljedeći put kada se zapitaš „Zašto ne polete, ili polete u posljednjem trenutku, kada idem ka njima?“, samo se sjeti: oni su već mnogo prije tebe izračunali koliko će im vremena trebati da polete i da li će to biti potrebno. Navikli su na gradski život i stimulanse, pa misliš li da će im dosaditi da polete na svaki tvoj trzaj? Samo nastavi da hodaš, čovječe!
Ako vještačka inteligencija može da uradi jednu stvar, to bi moglo biti zastrašujuće za čovječanstvo
Da, imaju više nego dobru percepciju vremena, već i prostora. Golub može pronaći svoje gnijezdo čak i kada je, poput talaca koji ne vide kuda idu, prevezen 2.000 kilometara daleko. Zato su dobri nosači pisama.
Hrabri ratni golub spasao 200 života
U staroj Grčkoj, nosili su sportske rezultate s Olimpijskih igara, a sam Džingis-kan ih je koristio kao poštare. Ali poslušajte ovu modernu priču. Tokom oba svjetska rata, korišteni su za slanje poruka – Amerika je imala čak 200.000 golubova u rezervi.
Jedna od njih bila je Šer Ami. Dobila je svoje francusko ime, što znači „draga prijateljica“, za svoje zasluge u Prvom svjetskom ratu (u to vrijeme su mislili da je mužjak goluba, pa otuda i muško ime).
Godine 1918, 550 američkih vojnika je bilo zarobljeno iza neprijateljskih linija u Francuskoj, odsječeno od savezničkih trupa. Pokušali su da pošalju poruku svojim drugovima da su zarobljeni, bez hrane i municije, ali bezuspješno. U borbama su izgubili čak 350 ljudi.
U jednom trenutku, njihov major je zapisao njihovu lokaciju i poziv u pomoć. Vezao ga je za nogu goluba i pustio u vazduh. Njemci su ga uočili i počeli da pucaju na njega. Pao je na zemlju, ali se ponovo podigao i, iako teško povrijeđen, poleteo. Za manje od pola sata, njegova poruka je stigla do savezničke vojske. Zahvaljujući golubu, vojska je intervenisala i spasila 194 svoja druga.
Šer Ami je postala ratni heroj, a vojni ljekari su pokušali da joj spasu život. Pogođena je u grudi, oslijepila je na jedno oko i izgubila je nogu. Uspjela je da se oporavi, a ljekari su joj izrezbarili malu drvenu vještačku nogu. Vratila se kući u Ameriku, gdje je dobila brojne medalje i počasti.
Rođena je 1918. godine, a umrla je 1919. godine od posljedica rana. Imala je samo godinu dana, ali je njeno ime nadživjelo njeno postojanje. Generacije školaraca u decenijama poslije rata učile su o njoj baš kao što su učile o istaknutim (ljudskim) ratnim herojima.
Zašto ne sjede na drveću?
Blizu toliko lijepih (preostalih) grana u gradu, sjede na hladnom betonu. Pa zar ne vide druge ptice kako uživaju u krošnjama drveća?
Pored činjenice da bi golubovi mogli reći isto za nas koji trčimo po gradovima pored tako lijepe prirode, postoje dobri razlozi. Golub je jedan od čovjekovih najdugovječnijih prijatelja, pa je naviknut da koegzistira s ljudima u urbanim sredinama. Štaviše, tamo je bezbjednije jer u prirodi ima mnogo neprijatelja. A gdje su ljudi, ima i sitnih mrvica hljeba. Mmm, najbolje!
Vrsta s kojom dijelimo gradske ulice ima svoje prirodno stanište na kamenitim padinama planina – tako da su beton, bronzane glave divova i oluci odgovarajuća zamjena. Iako, postoje i golubovi koje ćete vidjeti na drveću.
Zašto nikada ne vidimo mladunce golubova, ili čak mrtve golubove?
„Dugo smo živjeli s roditeljima, čak i prije krize“, mogli bi nam gugutati. Golubići ostaju u gnijezdu malo duže, a kada ga napuste – izgledaju kao odrasli golubovi. Zato ih ne vidite.
Čak i da ste ih vidjeli, vjerovatno ih ne biste prepoznali. Mali su, pahuljasti i puni bijelog i žutog perja. Mama i tata podjednako brinu o njima, od hranjenja do čuvanja njihove bezbjednosti. Golubovi žive u prosjeku oko 6 godina, a kada osjete da je vrijeme za odlazak, povlače se na osamljena mjesta.
Pamte lica, vole dobru umjetnost i Nikolu Teslu
Golubovi pamte naša lica, čak i kada nosimo različitu odjeću. Naučnici su to dokazali u nekoliko eksperimenata tokom kojih bi im jedna grupa ljudi donosila hranu, dok bi ih druga tjerala. Vremenom su golubovi počeli da izbjegavaju one koji su ih tjerali i da dolaze kod onih s hranom – čak i kada bi se presvukli. Počinjemo da se pitamo da li su njihovi „darovi“ odozgo znak sreće ili kazna…
Еvo još fascinantnijeg zalogaja. Japanski naučnici su pokazali da golubovi mogu da kategorišu vizuelne fenomene na neobičan način: prikazujući im slajdove slika Monea i Pikasa, primjetili su da golubovi mogu da razlikuju umjetničke stilove kao što su impresionizam i kubizam. Kada su im prikazane slike drugih impresionista, mogli su da ih povežu s Moneovim portfoliom, a Brakove slike s Pikasovim stilom — čak i kada su slike bile mutne ili crno-bijele. A studija iz 2016. godine pokazala je da mogu da razlikuju i pisane riječi.
Poslije svega ovoga, logično je saznati da su voljeli da se druže s genijem Nikolom Teslom u njujorškim parkovima, a i on je volio da se druži s njima. Veliki umovi slično razmišljaju...
(Dnevnik)
