Danas je svijet bliži stanju neke patološke dijagnoze nego onome što se naziva zdravim razumom. Opazimo samo koliko nam umirujuće i osvježavajuće zvuče najjednostavniji prijedlozi poput „zaustavimo ubijanje“ ili pitanje zar treba „još jedan rat da bi shvatili da su ratovi besmisleni?“ Protagonisti ovih zdravorazumskih očiglednosti istinski bivaju so ovom svijetu ogrezlom u bljutavu afektivnost i impulsivnost. Čemu li se možemo nadati u takvim uslovima? Boljim školama i napretku za našu djecu?
Kažu da je u posljednja dva vijeka najčešći uzrok ratova povezan sa samoopredjeljenjem.
Samoopredjeljivanje jednih gotovo u pravilu se sukobi sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom drugih. Nije mi ovde cilj da objašnjavam zašto do toga dolazi, niti koji su sve vidovi samoopredjeljenja, ni to da među njima ima varijanti koje ne dovode do oružanih sukoba. Ovim sam samo želio da ukažem na to da taj nesrećni trend nije prošao mimo nas – recimo tokom devedesetih kada se, za razliku od nas, Еvropa ujedinjavala u prosperitetnu zajednicu. Posljednjih dana se toliko toga izdešavalo da se čini kao da više nije pitanje da li će nas krvavi trend mimoići ovoga puta kada se ujedinjena Еvropa sprema za rat a mi smo i dalje u devedesetima?
Danas je svijet bliži stanju neke patološke dijagnoze nego onome što se naziva zdravim razumom. Opazimo samo koliko nam umirujuće i osvježavajuće zvuče najjednostavniji prijedlozi poput „zaustavimo ubijanje“ ili pitanje zar treba „još jedan rat da bi shvatili da su ratovi besmisleni?“ Protagonisti ovih zdravorazumskih očiglednosti istinski bivaju so ovom svijetu ogrezlom u bljutavu afektivnost i impulsivnost. Čemu li se možemo nadati u takvim uslovima? Boljim školama i napretku za našu djecu? Zdravoj životnoj sredini?
Teško. Svi vidimo da se sukobi umnožavaju, globalno, regionalno i lokalno. Vidimo da su razmni glasovi u manjini i više podsjećaju na nemoćni vapaj zabrinutog posmatrača nego na autoritativnu naredbu točku istorije da se zaustavi. Biće pravo iznenađenje ako do sledećeg ponedeljka, dok je još svježe cvijeće, ni jedna majka ne zaplače za svojim sinom, žena za mužem, sestra za bratom... Srećan 8. mart. Tako će se javni diskurs sa uzroka problema vrlo brzo preusmjeriti na posljedice i njihovu hronologiju. Mnoštvo takvih vijesti će zatrpati uzrok zajedno sa rješenjem.
Uzrok
Moć. U samom korjenu svih sukoba jeste moć u nekoj od svojih haljina. Ona može biti sasvim legitimna, poput težnje za slobodnim upravljanjem vlastitim razvojem, upravljanjem političkim, ekonomskim ili kulturnim životom ili prirodnim resursima. U Bosni i Hercegovini uzrok permanentnog konflikta jesu divergentne težnje: srpskog naroda ka dejtonskoj autonomnosti i bošnjačkog naroda ka unitarizovanoj BiH. Snažan katalizator ovog konflikta jeste strano tijelo – Kristijan Šmit sa svojim intervencionizmom u pravni poredak BiH. On zaista ne predstavlja međunarodnu zajednicu i u tome mu nije izgovor. Njegovi postupci su postupci zvaničnika Njemačke i zvaničnika Bosne i Hercegovine.
Rješenje
Ljubav.
- Ali za to treba zrelosti.
Program: u Bosni i Hercegovni ni jednu majku neće više niko nikada rastužiti?
- U tome nemamo iskustva.
Treba makar pokušati sa uklanjanjem katalizatora sukoba. Republika Srpska kao ugovornica u Aneksu 10 u kojem su sadržane odredbe o načinu imenovanja Visokog predstavnika mora pokrenuti međunarodnopravne mehanizme zaštite svojih interesa. Ista je situacija i sa Aneksom 4, koji uređuje pitanje (moći) podjele vlasti u BiH. S obzirom da je riječ o čisto ugovorno-pravnom a ne političko-pravnom sporu, Republika Srpska bi trebala optirati za sudsko, odnosno arbitražno rješavanje spora preferentno pred Stalnim arbitražnim sudom.
Dakle, suprotno porukama koje stižu od katalizatora konflikta – da se rješenje mora tražiti u unutrašnjim pravnim mehanizmima (koji ne postoje), rješenje se ipak mora tražiti u međunarodnopravnim mehanizmima, van BiH.