Naslov sugeriše Hamletovsku dilemu – „Biti ili ne biti“ koja predstavlja egzistencijalnu krizu u kojoj se junak pita da li je bolje nastaviti život, suočiti se sa njegovim patnjama, ili okončati sve i potražiti mir u nepoznatom stanju smrti. Ovaj Hamletov monolog predstavlja borbu između instinkta samoodržanja i racionalne misli o bjekstvu iz patnje. Na individualnom nivou, samoodržanje je urođeni mehanizam koji nas tjera da opstanemo uprkos preprekama. Ali, kad razum dovede u pitanje taj mehanizam – kao kod Hamleta – dolazi do dubokog unutrašnjeg konflikta. Pobjednik ovog konflikta je vitalizam koji nadvladava paralizu straha i sumnje.

Možemo reći da Bosna i Hercegovina danas prolazi kroz svoju egzistencijalnu krizu od čijeg ishoda zavisi njen opstanak. Specifičnost njene krize je u tome što se BiH našla u ultimativnom konfliktu sa svojim gradivnim elementom – Republikom Srpskom, čiji Ustav su centralni organi BiH efektivno sveli na podzakonski akt. Zbog toga, Bosna i Hercegovina i u slučaju da se održi – što podrazumijeva održanje statusne degradacije Republike Srpske, biće centralizovana i ni nalik onoj iz perioda 1995-2023. godine. Еvidentno je da održanje centralizovane Bosne i Hercegovine podrazumijeva neodržanje državotvorne Republike Srpske i obrnuto: održanje državotvorne Republike Srpske podrazumijeva neodržanje centralizovane Bosne i Hercegovine. Konflikt ova dva vitalizma je nepomirljiv, a ovo su njegovi mogući okviri.

Unutrašnji mehanizmi – ustavna kriza

Oglašavajući se o situaciji nastaloj nakon presude i usvajanja zakona od strane Narodne skupštine Republike Srpske, iz Savjeta za implementaciju mira je saopšteno da „Članovi PIK-a ističu važnost korištenja svih domaćih pravnih lijekova za očuvanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine (...)“. Kao što je vidno, ovde su sadržana dva postupata ponuđenog okvira: unutrašnji mehanizmi i ustavni poredak BiH. Implicitno, neuspjeh unutrašnjih mehanizama vodi ka narušavanju ustavnog poretka BiH.

Ova implikacija - u već izvjsnom scenariju, pruža legalne osnove za strani intervencionizam. Naime, ukoliko unutrašnji dijalog ne uspije, te ako centralni organi ne budu u mogućnosti da vrše funkcije na cijeloj teritoriji BiH, uključujući i Republiku Srpsku, nastupiće ustavna kriza u BiH. Iz iskustva znamo da su ove krize dovodile do stranih intervencija, u našem slučaju čak i vojnih.

Nekoliko razloga opravdava ovo podozrenje. Prvo, ustavna kriza jeste svojevrstan okidač za aktivaciju pravila iz tzv. dužnost pružanja pomoći. Ovaj koncept je jedna od tri ključne osnove R2P, zajedno sa Responsibility to Prevent (dužnost spriječavanja) i Responsibility to React (dužnost reagovanja). Koncept Duty to Assist (dužnost pružanja pomoći), podrazumijeva obavezu međunarodne zajednice da pomaže državama u kriznim situacijama kada one nisu u mogućnosti da vrše svoje funkcije. Drugo, u Bosni i Hercegovini su prisutne vojne stabilizacione snage predvođene Еvropskom unijom. Njihova uloga je izvedena iz koncepta dužnost pružanja pomoći, djeluju po mandatu Savjeta bezbjednosti UNa, i njihov angažman na strani centralnih organa BiH je vrlo vjerovatan. Treće, Еvropska unija ne skriva svoje vojne ambicije i težnju za globalnom vojnom bitnošću. Kako bi se dokazala kao pouzdan garant i partner Ukrajini, moguće je da će „pokazati mišiće“ u Bosni i Hercegovini. Neuspjeh u BiH bi je značajno kompromitovao u trenutku kada joj to najmanje treba.

Ustavna kriza u Bosni i Hercegovini je nešto što bi Republika Srpska trebala izbjeći. Titular prava na međunarodnu (vojnu) pomoć tada su centralni organi BiH.

Ugovorna kriza – međunarodni mehanizmi

Za razliku od ustavne krize, kriza u provođenju međunarodnog ugovora ne implicira tu vrstu prinude. Za te situacije, međunarodno pravo je razvilo brojne mehanizme za mirno rješavanje sporova, koji nisu međusobno uslovljeni i mogu se koristiti simultano. Ovo se odnosi i na sudsko, odnosno arbitražno rješavanje sporova.

S obzirom da je Aneks 4, koji sadrži Ustav BiH, zapravo međunarodni ugovor u kojem je Republika Srpska uz Federaciju BiH i Bosnu i Hercegovinu, ugovornica, to bi bilo povoljnije „ustavnu krizu“ rješavati kao ugovornu krizu, tj. spor u vezi provođenja međunarodnog ugovora. U tim okvirima, eventualni neuspjeh ugovornica da međusobno riješe spor mirnim putem, ostavljao bi prostor za Srbiju i Hrvatsku da u svom kapacitetu koji imaju po Dejtonskom mirovnom ugovoru iniciraju rješavanje krize po osnovu dosta jasnih pravila međunarodnog ugovornog prava.

Ne trebamo zaboraviti da su ove „treće strane“ upravo zadužene za posredovanje u konfliktima koji nastaju tokom sprovođenja sporazuma, čime doprinose održavanju mira i stabilnosti. Zbog toga, uključivanje Srbije i/ili Hrvatske u rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije BiH, odnosno Bosne i Hercegovine, nema karakter nedozvoljenog uplitanja u unutrašnje poslove, već na protiv – ima karakter vršenja međunarodne obaveze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U kontekstu međunarodnog ugovornog prava Republika Srpska ima status ugovornice, čiji interesi uživaju ravnopravnu zaštitu. Ovakva pozicija je dosta povoljnija od pozicije i statusa koji imaju pobunjenici i ustanici.