Pojam ustavne krize u najširem smislu se može odrediti kao situacija u kojoj dolazi do poremećaja u funkcionisanju državnih institucija. Više je razloga koji do toga dovode, neki od njih se tiču podjele vlasti, ili čak nepoštovanja ustava od strane državnih organa. Na našim prostorima, ustavna kriza se pokazala kao uvertira za dvije stvari i to: krvavi rat i strani intervencionizam. 

Sličnosti između kriza '90-tih i ovoga što danas vidimo su gotovo anegdotske. U posljedicama, pamtimo, nema anegdota. Mada nisam siguran šta zapravo znači to naše "pamtimo“ koje ćemo danas toliko puta čuti povodom početka NATO agresije 1999. godine. Da smo nešto naučili?

Kako je svršena SFRJ bajka?

Uzroci kraja državne zajednice jugoslovenskih i drugih ravnopravnih naroda i narodnosti i njihovih republika i pokrajina vjerovatno su u samom njenom temelju. Tačka sa kraja prethodne rečenice je tačka gdje prestaje saglasnost na ovu temu, i svi ćemo različito odgovoriti na pitanje: a šta je bio njen temelj? Možda je bivša Juga bila ideja, zamisao da okupi raznorodne genuse pod istovjetni sistem vrijednosti. Neke od tih vrijednosti su bile, ravnopravnost, solidarnost, samoopredjeljenje, ekonomska i socijalna jednakost... Teško će se naći mana ovim vrijednosnim kategorijama, naročito nakon vremenske distance ispunjene iskustvima sa neoliberalnim kapitalizmom. Iz tog ugla, raspad SFRJ bi bio logičan jedino ako je njen vrijednosni sistem zamijenjen boljim ili makar efikasnijim.

Da li je to tako, nema svrhe raspravljati. Ovde se ne bavimo bajkama, koje su kod nas obično krvave, već anegdotama bez pouka. Naučni rad iz 1991. godine, koji je napisala Smilja Avramov, svjetska eminencija u oblasti međunarodnog prava, o terminalnim fazama Jugo-bajke, danas izgleda kao zbirka anegdota. Tako autorka kao ključni problem tadašnje jugoslovenske krize vidi u "osporavanju Jugoslavije kao države i u snažnom naletu separatističkih snaga u njenom razbijanju.“ Za nju je jednostrano prenošenje autoriteta Jugoslavije na federalne jedinice „najvidniji izraz toga procesa.“ Uzroke ovome, uvažena profesorica nalazi u „gotovo iracionalnom sukobu“ između konstitutivnih naroda koji je uslovio je da nijedan društveno-ekonomski sistem nije imao uspjeha (ni kapitalizam, ni socijalizam) kao ni bilo koji model podjele vlasti. Glavna anegdota je u zaključku u kojem se tvrdi da „sa stanovišta pravne nauke, ustavnog i međunarodnog prava, kriza se vodi na problem samoopredeljenja, uključujući i pravo na otcepljenje.“

Po anegdotskom intenzitetu teksta, za njom ni malo ne zaostaje prof Šarkić koji generator tadašnje krize vidi u ustavnim aktima federalnih jedinica koji im omogućavaju život van federacije. On navodi da "Produbljivanje naše ustavne krize nastavljeno je donošenjem više republičkih zakona i propisa suprotnih Ustavu SFRJ i saveznim zakonima, kao i neizvršavanjem saveznih zakona i drugih saveznih propisa, što je gotovo potpuno paralisalo funkcionisanje jugoslovenske federacije.“

Odgovor na podnaslovljeno pitanje ćemo preskočiti. Faktografija bez pouke nije od naročite koristi.

Kako je svršen pokušaj bez „F“?

Ono što je gotovo deceniju duže zadržalo ideju SFRJ nakon njenog raspada, više nije bilo socijalističko iako su je vodili socijalisti. Riječ "socijalistička“ u nazivu je zamijenjena sa "savezna“ čime se zadržala skraćenička identičnost između nove, skraćene, SRJ i bivše SFRJ. 

Ova vizuelna identičnost SFRJ-SRJ trebala je da označi i identitetski kontinuitet, ne samo ideje - tada već očigledno neuspjele utopije, već i pravnog subjektiviteta. Iako je pokušaj SRJ da bude pravni nasljednik SFRJ postao očigledan neuspjeh nepunih mjesec dana nakon njenog osnivanja (Savjet bezbjednosti UN-a je usvojio Rezoluciju 757 (1992) kojom, osim sankcija, novoosnovanoj državi uskraćuje pravo na status nasljednika SFRJ), to smo ignorisali do 2000. godine. 

Moguće da nam je bilo previše da osim u nazivu, izgubimo "F“ i u pravnom smislu. Čvrsto smo držali to "F“ u svom političkom i pravnom narativu i kretali smo se isključivo u rezonskom okviru federalizma (eventualno konfederalizma). Ispostavilo se da u taj ram veći dio slike nije mogao da se uklopi. Možda smo zbog toga ustavnu krizu 1998-1999 dočekujemo kao nespremni, reagujući isto kao na onu 1990-1991.  

I ovde ćemo izostaviti odgovor na podnaslov - svi pamtimo fakte. Možda sada da zažmirimo, vjerujući da ovaj put neće biti krvavo jer ovo su ipak samo anegdote bez pouka.